Nestor Makhno

ANARHIZAM - slobodan život i kreativna nezavisnost cijelog čovječanstva.

Anarhizam se ne oslanja na teoriju ili program, koji pokušavaju shvatiti čovjekov život u njegovoj potpunosti. To je učenje, koje se bazira na stvarnom životu, koje je preraslo sva umjetna ograničenja, koje ne može stegnuti ni jedan sistem. Anarhistička vanjska forma je slobodna, društvo bez vlade, koje nudi slobodu, jednakost i solidarnost svim svojim članovima. Njegovi temelji mogu se naći u čovjekovom smislu za uzajamnu odgovornost, koji se održao u svim mjestima i vremenima. Taj smisao odgovornosti je sposoban da stvori slobodu i društvenu pravednost za sve ljude bez ikakvih napora. To su također temelji pravog komunizma. Anarhizam je stoga dio ljudske prirode, komunizam u svom logičnom proširenju. To dovodi do potrebe za formuliranjem osnovnih teorija anarhizma pomoću činjeničnog materijala i sistematizirane analize. Neki ljudi (neprijatelji slobode, neprijatelji solidarnosti) pokušali su zatajiti anarhističke istine ili oklevetati njegove ideale; drugi (borci za čovjekovo pravo da vodi prikladan život) su pokušali razviti i razjasniti taj ideal. Mislim da Godwin, Proudhon, Bakunin, Most, Kropotkin, Malatesta, S. Faure i drugi nikad nisu smatrali da mogu upregnuti anarhizam, okosnicu nepromjenljive znanstvene dogme, svojim teorijama. Umjesto, učenja o anarhizmu predstavljaju usklađeno nastojanje da se pokažu njegovi korijeni u ljudskoj prirodi, i da dokažu da čovjekova kreativna dostignuća nikad ne skreću od toga; osnovne anarhističke osobine, negacija svih ropstva i služenja, se također mogu naći u ljudskoj prirodi.

Anarhizam znači slobodu; socijalizam ne može uništiti lance ili ropstvo.

Ja sam anarhist i revolucionar, te sam sudjelovao u aktivnostima revolucionarnih ljudi Ukrajine. Ukrajinci su ljudi koji instinktivno pokušavaju shvatiti smisao anarhističkih ideja i koji po njima djeluju. Pretrpjeli su nevjerojatne tegobe, ali nikad nisu prestali govoriti o svojoj slobodi i slobodi u svom načinu života. Često sam napravio taktičke greške na tom teškom putu, kao i što sam često bio slab i nesposoban da donosim sudove. Ali zato jer sam točno znao cilj protiv kojeg smo se moja braća i ja borili bio sam sposoban da pazim na posljedice življenja anarhizma tokom borbe za slobodu i nezavisnost. Na temelju svog praktičkog borbenog iskustva ostajem uvjeren da je anarhizam revolucionaran, promjenljiv i uzvišen u svakom pogledu kao i sam život. Čak da sam osjetio i najmanji tračak simpatije za anarho-revolucionarnu aktivnost pozvao bi tebe, čitaoce i prijatelju, da se pridružiš borbi za ideal anarhizma, jer jedino ako podupireš taj ideal i boriš se za njega, jedino onda ga možeš shvatiti ispravno. Anarhizam je revolucionaran u tom i u mnogim drugim aspektima. Što je čovjek svjesniji sebe, što su misli o njegovoj situaciji dublje, prepoznat će državu ropstva i anarhistički i revolucionarni duh će se probuditi u njegovim mislima i akcijama. Jednako je za svakog muškarca i ženu, premda možda nikada nisu čuli o tome.

Anarhizam igra veliku ulogu u obogaćenju ljudskog života, činjenica prepoznata od strane tlačitelja, a ujedno i tlačenih. Tlačitelji čine sve kako bi uništili ideal anarhizma; drugi pak čine sve kako bi ga održali. Moderno civilizacija je uspjela anarhizam učiniti još prominentnijim kako za gospodare tako i za robove, ali nije bila u mogućnosti stišati i ugasiti ovaj fundamentalni protest ljudske prirode, nije bila u mogućnosti da zaustavi nezavisne intelekte koji su dokazali da Bog ne postoji. Jednom kada je to dokazano bilo je lako povući veo iza kojeg se skrivalo pretvaranje svećenika i hijerarhije koja ih podržava.

Međutim, različite ideje su se postavile uz anarhizam: “liberalizam”, socijalizam i boljševički komunizam. Ove doktrine, bez obzira na velik utjecaj na moderno društvo, bez obzira na trijumf nad reakcijama i slobodom, su na klimavom tlu zbog svog pretvaranja, svog nijekanja organskog razvoja i svoje tendencije za paralizu. Na drugoj strani, slobodan čovjek je bacio okove prošlosti, zajedno sa njezinim lažima i brutalnošću. Pokopao je odvratno tijelo ropstva i predodžbu da je prošlost bolja. Čovjek se djelomično oslobodio magle laži i brutalnosti, koje su ga zarobile već na dan njegova rođenja, kulta bajuneta, novca, zakona i hipokritične znanosti.

Dok se čovjek oslobađa tih napasti počinje sam sebe bolje shvaćati, i kad se jednom shvati, otvorena mu je knjiga života. U njoj odmah uočava da je njegov dosadašnji život bio ništa drugo doli gnusno ropstvo i da se ta okosnica ropstva urotila da uguši njegove prirođene dobre kvalitete. Uočava da ga je taj život pretvorio u tovara, roba za nekoga ili gospodara nad nekome, ili u budalu koja će razderati i zgaziti sve što je plemenito u čovjeku ako joj tako bude naređeno. Ali kada se sloboda probudi u čovjeku, pretvorit će sve umjetne vrijednosti u pepeo, jer upravo to stoji na putu nezavisne kreativnosti. To je način na koji se čovjek mijenja u procesu razvoja. U početnim vremenima on se je mijenjao u sponama generacije, ali sada se razvija godinu za godinom, čovjek više ne želi biti akademički pisak koji vlada drugima ili tolerirati da drugi vladaju nad njim. Jednom kada je čovjek slobodan od zemaljskih i “rajskih” bogova, slobodan od “dobrih navika” i njegovog morala, koji ovisi o tim Bogovima, on uzdiže glas i bori se protiv zarobljavanja čovječanstva i izobličenja njegove prirode.

Čovjek protesta, koji je shvatio svoj identitet i koji sada gleda širom otvorenih očiju, koji teži za slobodom i potpunošću, sada stvara grupe ljudi objedinjenih idealom i akcijom. Tko god dođe u doticaj sa tim grupama će odbaciti svoj status lakaja i osloboditi se idiotskoj dominaciji drugih nad njim. Svaki običan čovjek koji dolazi sa polja, iz tvornice, sa klupe sveučilišta ili klupe akademije će raspoznati degradaciju ropstva. Kada čovjek otkrije pravu osobnost, odbacit će sve lažne ideje, koje su protiv prava njegove osobnosti, odbacit će odnos gospodara i robova modernog društva. Čim se u čovjeku rode čisti elementi u njegovoj osobnosti kroz koje je rođeno novo društvo, postat će anarhist i revolucionar. Tako je asimiliran i raširen ideal anarhizma; slobodan čovjek raspoznaje svoju pravu prirodu, svoju bistrinu i svoju čistoću, poruku slobode i kreativnosti.
Ideja anarhizma, učenje obnovljenog života čovjeka kao individualnog I društvenog bića, je zato povezana sa ljudskom samo-svjesnošću i svjesnošću nepravde u modernom društvu. Anarhizam postoji, zato, samo ilegalno ili semi-legalno, nikada u potpunosti legalno.

U modernom svijetu, društvo ne živi samo zbog sebe već zbog opstanka odnosa gospodara i robova, države. Možemo ići dalje i reći da se je društvo potpuno de-personiliziralo. U ljudskim terminima, ono uopće ne postoji. Mišljenje da je država društvo opće je prihvaćeno. A je li “društvo” grupa ljudi koji žive na grbači cijelog čovječanstva? Zašto je čovjek kao individualac ili kao grupa od stotinu milijuna ništa u usporedbi sa lijenom grupom “političkih vođa”? Te hijene, vođe i desnog i lijevog krila, su s pravom uzbuđeni zbog ideje anarhizma. Buržuji su barem iskreni u vezi s tim. Ali državni socijalisti svih dominacija, uključujući i boljševike, su zaposleni mijenjanjem imena buržujske klase sa vlastitim izumima, dok strukturu ostavljaju netaknutu. Oni, dakle pokušavaju spasiti odnos gospodara i robova sa svim svojim kontradikcijama. I premda znaju da su te kontradikcije u poptunosti nespojive sa njihovim profesionalnim idejama, oni će ih ipak držati u redu, da bi pretekli stavljanje anarho-komunizma u praksu. U svojim programima, državni socijalisti su rekli da čovjeku mora biti dopušteno da se samo “društveno” oslobodi. Ali o njegovoj spiritualnoj slobodi, o njegovoj ljudskoj slobodi, nije progovoreno ni riječi. Umjesto toga, onisiguravaju da se takvo oslobođenje ne dogodi izvan njihova tutorstva. “Oslobođenje” pod upravljanjem bilo koje vlade ili političkog vodstva - kakve to veze ima sa slobodom? Buržuj, koji nikada ne pokušava napraviti nešto lijepo i korisno, kaže svom radniku: “Jednom rob, uvijek rob. Ne možemo reformirati društveni život jer imamo previše kapitala u industriji i agrikulturi. Osim toga, moderan život nam je ugodan; svi kraljevi, predsjednici i njihove vlade nam se klanjaju i ispunjavaju naše želje. Robovi su njihova odgovornost.” Ili će reći: “Život u našem modernom društvu je pun velikih obećanja!”

“Ne, ne!” uzvikuju buržujski socijalisti ili komunisti. “Ne slažemo se!!” Onda požure k radnicima, organiziraju ih u partije i pozivaju ih da se bune: “Maknite buržuje sa njihovih pozicija i prepuste njihovu moć nama. Mi ćemo raditi za vas. Mi ćemo vas osloboditi.”

Stoga se radnici, čija je mržnja prema vladi još veća od mržnje prema parazitima, dižu u revoluciji da unište mašinerije vlasti i njezine predstavnike. Ali, bilo iz nespretnosti ili iz naivnosti, dopuštaju da socijalizam dođe na vlast. Tako su se komunisti domogli vlasti u Rusiji. Ti komunisti su pravi talog čovječanstva. Poderat će i pucati u nevine ljude i objesiti slobodu; ubijaju čovjeka jednako kao što su to i buržuji činili. Ubijaju ljude koji misle drugačije od njih ili ih prisiljavaju da se podjarme njihovoj vlasti, da bi ih oslobodili vlade, čiji su tron upravi preuzeli. Pod težinom okova nove “radničke republike” u Rusiji, čovjek stenje i uzdiše kao što je i pod vlašću buržuja. Drugdje, čovjek stenje pod jarmom buržoazije ili pod jarmom buržuja socijalista. Krvnici, i stari i novi, su jaki. Zagospodarili su umjetnošću taktičkog tlačenja, a čovjek se samo kratko zanese borbom za svoja prava prije ponovnog tonjenja pod breme autoritativnog očaja. Spušta svoje ruke kada omča opet pada oko njegovog vrata, zatvarajući oči poput roba prije dolaska raspoloženog krvnika.

Zbog tog razotkrivenog niza ljudske patnje i osobne bijede, čovjek mora skovati osudu, nazivati druge ljude svojom braćom i boriti se za slobodu. Čovjek će biti slobodan samo ako je spreman ubiti svakog krvnika i svakog magnata vlasti ako se ne odrekne svoji besramnih činova. Biti će slobodan samo ako mu primarni cilj ne bude mijenjanje vlade i ako ne bude zaluđen “radničkom republikom” boljševika. Mora zajamčiti utemeljenje pravog slobodnog društva koje se bazira na osobnoj odgovornosti, jedinom pravom društvu. Njegova izjava državi mora biti potpune destrukcije: “Ne. Ovo ne mora biti. U pobunu! Ustanite, braćo, protiv svih vlada, uništite snagu buržoazije i ne dopustite boljševičkoj vladi da dođe do života! Uništite sve autoritete i odvedite njihove reprezentatore!”

Postoje čak i trenuci kada su autoriteti socijalista i komunista gori od onih buržoazijskih, budući da se odriču svojih ideja i gaze po njima. Nakon potajnog prihvaćanja ključeva buržoazijske vlade, komunisti postaju jednako krivi; ne žele da mnoštvo vidi što rade, zato lažu i varaju. Ako to mnoštvo uoči, oni će kipjeti od srditosti. Dakle, vlada se ruši na njih kao orgija neodgovornosti i kolje ih u ime “socijalizma” i “komunizma”. Vlada je, naravno, odavno bacila takve ideje u smeće. U takvim trenucima vlast socijalista i boljševika je više degradirajuća od one buržoazijske, jer je još više neoriginalnija u svom utočištu od buržujskog ugnjetavanja. Dok buržoazijska vlada revoluciju stavlja na vješala, socijalistička ili boljševičko komunistička vlada će čovjeka objesiti dok spava ili ubiti ga lukavštvom. Oba čina su pokvarena. Ali socijalisti su pokvareniji zbog svojih metoda.

Bilo koja politička revolucija u kojoj se buržoazija, socijalisti ili državni komunisti bore međusobno za političku prevlast za vrijeme natezanja u mnoštvu će pokazati osobine navedene prije, najbolji primjer zato su ruske Revolucije ožujka i listopada 1917. Kada se radničko mnoštvo koje je sačinjavalo carsku Rusiju osjećalo djelomice oslobođeno posljedica, počeli su raditi za potpunu slobodu. Tu su želju izrazili izvlaščujući zemljo-posjednike i samostane, prepuštajući njihovu zemlju ljudima koji je žele uzdržavati najamnim radom. Ponekad su tvornice, pogoni i tiskare bile preuzete od ljudi koji su radili u njima. Bilo je pokušaja da se povežu gradovi i sela. Za vrijeme dok su bili zaokupljeni tom aktivnošću, ljudi su, naravno, zaboravili da postoje vlade koje zasjedaju u Kijevu, Kharkovu, St. Petersburgu i drugdje. Ljudi su zbilja izgonili ustanove, za novo i slobodno društvo koje bi izbacilo sve parazite, vlade i glupost vlasti. Ta zdrava akcija je bila najprisutnija u Uralu, Siberiji i u Ukrajini. To su primijetili kao i stari tako i novi režimi u Petrogradu, Moskvi, Kijevu i Tiflisu. Ali socijalisti su isto kao i boljševici imali (i još uvijek imaju) široko rasprostranjene partijske članove i dobro povezanu mrežu profesionalnih ubojica. Moram dodati, da su uz te profesionalne ubojice, unajmili ljude iz naših vlastitih redova. Pomoću tih ljudi su uspjeli ugušiti slobodu u zametku. I napravili su dobar posao. Španjolska inkvizicija bi postala zelena od zavisti.
Znamo pravu istinu koja stoji iza vlade. Boljševicima i socijalistima kažemo: “Sramota! Beščasnost! Govorili ste toliko o teroru buržoazije i stali ste na stranu revolucije sa velikom revnošću. Ali sada kada imate vlast ste isti kao i stare budale, isti lakaji kao i buržoazija, robovi njihovih metoda. Pretvorili ste se u buržoaziju.” Gledajući u iskustva boljševičkog komunizma tijekom prošlih godina, buržoazija savršeno zna da ta djelomična vrsta socijalizma nikako ne može opstati bez korištenja njihovih metoda ili unajmljivanjem osoba. Zna da je eksploatacija i tlačenje radničke većine svojstveno tom sistemu, da zloban život lijenih nije uklonjen socijalizmom, i da je maskarada samo promijenila ime prije ponovnog širenja i preuzimanja korijenja.

To je istina! Samo pogledajte na boljševičke vandale i njihov monopol nad revolucionarnim osvajanjima naroda! Pogledajte njihove špijune, njihovu policiju, njihove zakone, zatvore i armije upravitelja. Crvena armija je stara armija samo pod novim imenom.

Liberalizam, socijalizam i boljšev-izam; samo su tri brata koji idu različitim putovima da otmu vlast nad čovjekom. Ta vlast je korištena da zaustavi čovjekovu težnju ka samospoznaji i nezavisnosti.

U pobunu!

To je usklik anarhističke revolucije eksploatiranima. Pobunjeniče, uništi sve vlade i pobrini se da se više nikada ne pojave. Vlast je korištena od onih koji nikada nisu živjeli od svog rada i svojih ruku. Snaga vlade nikada neće dopustiti da radnici idu putem slobode; to je instrument lijenih koji žele dominirati nad drugima i nije bitno da li je vlast u rukama buržuja, socijalista ili boljševika, ona je degradirajuća. Nema vlade bez zubiju, zubiju koji će razderati čovjeka koji teži za slobodnim i pravednim životom.

Brate, iskoristi snagu u sebi. Nikada ne dopusti da osvoji tebe ili tvoju braću. Pravi zajednički život ne može se graditi programima ili od vlade, već slobodom čovječanstva, sa kreativnošću i samostalnošću.

Sloboda svakog individualca nosi u sebi sjeme slobodnu i kompletnu zajednicu bez vlada, slobodno društvo koje živi organski i koje je u potpunosti decentralizirano, ujedinjeno u težnji za velikim ljudskim ciljem: Anarho-Komunizam!

Anarhistički komunizam je velika zajednica u potpunoj harmoniji. Formirana je dobrovoljno od slobodnih pojedinaca koji stvaraju asocijacije i federacije po potrebi. Anarho-komunizam se bori da osigura čovjekovu slobodu i njegovo pravo na nesmetan razvoj; bori se protiv svih zala i nepravdi koje su svojstvene vladama.

Slobodno društvo, bez vlada, nastoji uljepšati život sa intelektualnim i manualnim radom. Imat će kao pomoćna sredstva sve što je priroda podarila čovjeku isto kao i neiscrpna prirodna bogatstva; čovjek se opija sa ljepotom zemlje i veseli samoostvarenoj slobodi. Kroz anarho-komunizam će mnogi razvijati svoju kreativnu nezavisnost u svim smjerovima; njegovi pristaše će biti slobodni i sretni u životu, vođeni bratskim radom i uzajamnošću. Neće biti potrebe za zatvorima, krvnicima, špijunima ili agentima, koji su produkt buržoazije i socijalista, zbog toga neće biti potrebe za glupog pljačkaša i ubojicu kao što je država. Pripremite se, braćo, da stvorimo to društvo! Pripremite organizacije i ideje! Zapamtite da vaše organizacije ne smiju biti napadane. Neprijatelj vaše slobode je država personificirana sa pet obilježja:

• Pristaša vlasništva

• Pristaša rata

• Sudac

• Svećenik

• Akademici koji izobličuju istinu čovjeka

Ovi zadnji koji stvaraju “povijesne zakone” i “zakonske norme”, brzo piskaraju u naredbi da dobe novac; zaposleni su cijelo vrijeme da dokažu poštenje prvih četiri zahtjeva za degradiranjem ljudskog života.

Neprijatelj je jak. Potrošio je stoljeća akumuliranjem iskustva pljačke, nasilja, izvlaštenja i ubojstava. Pretrpio je unutarnju krizu i sada je zaposlen mijenjanjem vanjskih aspekta, ali on to radi samo zbog toga jer je njegov život bio ugrožen novim nenadanim znanjem. To novo znanje se probuđuje u čovjeku nakon dugog sna, oslobađajući se od predrasuda usađenih od onih pet, dajući mu oružje za borbu za pravo društvo. Ta promjena u vanjštini našeg neprijatelja može biti viđena u reformizmu. Ona se odvijala da suzbije revoluciju u kojoj je sudjelovao. U ruskoj Revoluciji se činilo da je njih pet nestalo sa lica zemlje… no to je bilo samo izvana. U stvarnosti je naš neprijatelj samo trenutno promijenio značajke i sada uvodi nove regrute da se bori protiv nas. Boljševički komunizam je već otkriven u tom pogledu, ali proći će mnogo vremena dok će ta doktrina zaboraviti čovjekovu borbu za slobodu. Jedina pouzdana metoda za vođenje uspješne borbe protiv ropstva je socijalna revolucija koja objedinjuje mnoštvo u neprekidnoj borbi (evoluciji). Kada izbije, socijalna revolucija je elementarna. Izravnat će put za svoje organizacije uništavajući sve nasipe koji su vještački uspostavljeni protiv nje. Ti nasipi u biti samo povećavaju njezinu snagu. Anarhistički revolucionari upravo rade na tome i svaki čovjek koji postaje svjestan tereta ropstva treba pomoći anarhistima; u isto vrijeme se svaki čovjek mora osjećati odgovornim za cijelo čovječanstvo kada se bori protiv onih pet od države. Svaki čovjek mora zapamtiti da će socijalna revolucija tražiti primjerene metode realizacije; to je naročito istinito za anarhistu koji izviđa na putu slobode. Tijekom destruktivne faze revolucije, dok se ukine ropstvo i kada sloboda dolazi do izražaja u elementarnoj provali, organizacija i postojane metode su neophodne da osiguraju probitak. U toj fazi te revolucija hitno treba. Ruska Revolucija, u kojoj su anarhisti odigrali važnu ulogu (koju nisu mogli odigrati jer su im akcije bile zabranjivane), je donijela kući istinu da mnoštvo koje je rastrgalo okove nije imalo želju da na druge stavi drugačiju formu. U njihovom revolucionarnom momentu sile, odmah su tražili slobodna udruženja koja bi im pomogla u njihovom nastojanju da sagrade novo društvo, ali samo da bi se obranili od neprijatelja. Ako dobro sagledamo taj proces, dolazimo do zaključka da je najbolja metoda za stvaranje kolektivne slobode “slobodan Sovjet”. Zbog tog zaključka, anarhistički revolucionar će pozvati sve zarobljene u borbu za slobodna udruženja. On vjeruje da će anarhistička revolucija na taj način stvoriti slobodu, uništavajući ropstvo općenito. Ta ideja se mora njegovati i braniti. Jedini ljudi koji se mogu pobrinuti za obranu te ideje je mnoštvo koje je stvorilo revoluciju i koje poistovjećuje svoj život sa svojim principima. Dok ljudska mnoštva stvaraju revoluciju oni instinktivno razmišljaju o slobodnim udruženjima i oslanjaju se na svoj prirođen anarhizam; oni će poduprijeti sve slobodne Sovjete. Dok mnoštva stvaraju revoluciju mora doći do toga sami, a anarhisti im moraju pomoći da formuliraju taj princip.

Ekonomski problemi u slobodnom društvu će biti riješeni pomoću proizvođačke i konzumentske ko-operativnosti u kojoj će slobodni Sovijeti imati ulogu koordinatora i razjasnitelja. Priroda slobodnog Sovijeta tokom socijalne revolucije je da sjedini poziciju mnoštva požurivajući ih da preuzmu nasljedstvo (zemlju, tvornice, pogone, rudnike ugljena i kovina, brodogradnju, šumarstvo, itd.) u svoje ruke. Dok su grupe u skladu sa interesima ili sklonostima formirane, mnoštvo će izgraditi cijelu društvenu strukturu, slobodnu i nezavisnu.

Borba na tom putu će zahtijevati velike žrtve, glavno nastojanje će joj biti slobodan čovjek. U toj borbi neće biti oklijevanja, neće biti sentimentalnosti. Život ili smrt!? - To pitanje će biti postavljeno svakom čovjeku koji se bori za svoja prava ili za ona od čovječanstva koje želi bolji život. Nakon što će zdravi instinkti čovjeka imati prevagu, on će se upustiti u cestu života kao pobjednik i kreator.

Organizirajte se, braćo, pozovite svakog čovjeka u svoje redove. Pozovite ga iz tvornica, iz škola; pozovite studente i one naučene. Može se desiti da se devet od deset akademika neće se opozvati, može se desiti da će doći u zapovijedi da vas prevare ako su služitelji državne petorice. Ali deseti će čovjek doći. Biti će vam prijatelj i pomoći da prebodrite prijevaru ostalih. Organizirajte se; pozovite svakog čovjeka u svoje redove; recite svim guvernerima da zaustave svoju glupost i brutaliziranje ljudskog života. Ako neće htjeti odustati, razoružajte policiju, vojsku i druge organizacije koje brane petoricu. Zapalite njihove zakone i uništite njihove zatvore, ubijte krvnike, otrov čovječanstva. Uništite autoritet! U svoje redove pozovite skupine u vojsci na koje se vrši pritisak; ima mnogo ubojica u vojsci koji su protiv vas i koji će učiniti sve da vas ubiju. Ali ima prijatelja čak i u vojsci. Razotkrit će gomilu ubojica i požuriti na vašu stranu.

Nakon što smo se skupili u veliku, univerzalnu obitelj, braćo, ići ćemo dalje u borbu protiv tame. Do univerzalnog ljudskog ideala! Živjet ćemo kao braća, ne zarobljavajući nikoga. Na surovu snagu neprijatelja odgovorit će snaga naše revolucionarne vojske. Ako se neprijatelji ne slažu sa našim idealom, odgovorit ćemo tako da sagradimo novi život baziran na individualnoj odgovornosti. Samo okorjeli kriminalci koji pripadaju petorici neće željeti ići cestom novog života sa plodonosnom aktivnošću. Pokušat će se boriti protiv nas da bi vratili svoju moć. Moraju umrijeti.

Dugo živio ideal univerzalne ljudske harmonije, i ljudska borba za njega!

Dugo živio ideal anarhističkog društva!

Paul Goodman

[color=#CC6600]Objavljeno kao Just An Old Fashioned Love Song (Little Prayers and Finite Experince, 1972)

"Ljudi imaju pravo da budu ludi, glupi i arogantni. To je naš poseban dar. Naša greška je u tome što dopuštamo da bilo ko ima kolektivnu vlast. Zato je anarhija jedina bezbedna politika."[/color]

Mnogi anarhistički filozofi počinju od žudnje za slobodom. Kada je sloboda samo metafizički koncept ili moralni imperativ, to me ostavlja potpuno hladnim. Ali, sloboda o kojoj govore anarhisti najčešće je dubok, životinjski krik ili realigiozna molitva, poput himne zatvorenika iz Fidelia. Oni se osećaju utamničenim, bilo egzistencijalno, prirodom stvari, ili Božjom voljom; ili zato što su izloženi suviše teškom ekonomskom ropstvu; ili zato što su im oduzete slobode koje su uživali; ili zato što su kolonizovani od strane osvajača. Da bi ponovo postali ljudi ona moraju da zbace svoje lance.

Budući da mi je moje vlastito iskustvo uglavnom dovoljno prostrano, ja ne žudim za slobodom ništa više nego, recimo, za "proširenjem svesti". Verovatno bih se osećao drugačije da sam bio izložen totalnoj cenzuri, kao Solženjicin. Moje osećanje oduvek je bilo ne toliko da sam zatvoren, već više kao da sam u izgnanstvu ili kao da sam se rodio na pogrešnoj planeti; a od skora, kao da sam prikovan za bolesničku postelju. Moj problem je u tome što je ovaj svet za mene potpuno nepraktičan, a vidim da ga moja glupost i kukavičluk čine još nepraktičnijim.
Naravno, tu su tolike gadosti, od kojih mi se steže grlo, i kojih, kao i svako drugi, želim da se oslobodim. Sve te uvrede upućene ljudskom rodu i lepoti sveta koje me ispunjavaju gnevom. Atmosfera laži, trivijalnosti i vulgarnosti koja čini da se odjednom osetim bolesnim. Onima koji su uz vlast, značenje velikodušnosti potpuno je strano, tako da često znaju samo za snishodljivost i pakost. Kao što je Malatesta govorio, ti samo pokušavaš da ideš svojim putem, oni te sprečavaju, a onda te još i optužuju za sukob koji zbog toga nastaje. Još gore, sumanuto ponašanje vlasti danas ugrožava čitavu planetu. U antičkim tragedijama i drevnim pričama čitamo kako su oholi ljudi počinili svetogrđe i tako doneli propast sebi i svojim bližnjima; zato ponekad osetim pravi sujeverni strah od toga što pripadam istom plemenu i hodam istom zemljom kao i naši političari.
Ali, ne: ljudi imaju pravo da budu ludi, glupi i arogantni. To je naš poseban dar. Naša greška je u tome što dopuštamo da bilo ko ima vlast. Zato je anarhija jedina bezbedna politika.

Uobičajena predrasuda je da anarhisti veruju kako su "ljudi po prirodi dobri" i da im zato ne treba nikakva vlast. U stvari, naše stanovište je prilično pesimističko: ljudi ne zaslužuju apsolutno poverenje i upravo zato treba onemogućiti koncentraciju vlasti. Ljudi na vlasti su posebno skloni gluposti, jer gube dodir s konkretnim, ograničenim iskustvom (and instead keep interfering with other people�s initiative and making them stupid and anxious). Ako su pri tom još i uzdignuti na nivo božanstva, kao Mao Ce Tung ili Kim Il Sung, možemo samo da zamišljamo kakve to posledice ima po njihov karakter. Ili ako po navici razmišljaju o nezamislivom, kao gospodari Pentagona.
Za mene, glavni princip anarhizma nije sloboda već autonomija. Kao predavač i umetnik, koji to pokušava da radi na svoj način i kome je stalo do tog iskustva, postajem veoma nervozan kada počnem da dobijam naređenja od bilo kog spoljnjeg autoriteta koji nije upućen u konkretnu situaciju s kojom se suočavam. U većini slučajeva, ljudi su mnogo srdačniji, poletniji i lucidniji kada nisu upravljani odozgo, bilo da je reč o državi, kolektivu, demokratiji, korporativnoj birokratiji, zatvorskim čuvarima, rektorima, prethodno ustanovljnim pravilima ili centralnom planiranju. Možda je nešto od svega toga neophodno u nekim kritičnim situacijima, ali i tada uvek na štetu vitalnosti. Radi se o dobro poznatom, empirijski dokazanom socio-psihološkom fenomenu. Uopšteno govoreći, upotreba vlasti u izvršenju nekog posla neefikasna je čak i na kratke staze. Spoljna sila blokira unutrašnje delovanje. Ili, kao što je govorio Aristotel, "Duša je samopokretljiva".

*

Žudnja za slobodom svakako je jači motiv za političko delovanje, nego težnja ka autonomiji (iako sumnjam da može biti tako tvrdoglava: ljudi koji nastoje da stvari rade po svome, često pronalaze druge načine, osim otvorene pobune, uključujući tu i mnogo pasivnog otpora prema svakom mešanju sa strane).
Zagovarajući anarhističku revoluciju Bakunjin je, u svojoj ranoj fazi, pokušao da se osloni na otpadnike, delikvente, kurve, osuđenike, seljake bezemljaše, lumpen-proletere, uopšte na sve one koji zaista nisu imali šta da izgube, čak ni svoje lance, ali koji su se svakako osećali potlačenim. A takvih je bilo više nego dovoljno u najsumornijim danima industrijske revolucije i urbanizacije. Ali, naravno, ljude koji nemaju ništa teško je organizovati i motivisati za dugotrajnu borbu. Osim toga oni lako postaju plen fašista, koji im mogu ponuditi oružje, osvetu i makar kratkotrajno uživanje u moći.

Tragedija potlačenih ljudi koji teže slobodi jeste u tome što i kada uspeju da se oslobode ne znaju šta da rade sa sobom. Pošto nikada nisu težili autonomnom delovanju, oni ne znaju kako da izađu na kraj s tom novom situacijom. A kada počnu da uče, obično je već kasno. Na scenu stupaju nove vođe, koji mogu, ali i ne moraju biti dobronamerni i odani revoluciji, ali koji sigurno neće žuriti da abdiciraju.
Potlačeni se suviše nadaju nekakvom Novom Društvu, umesto da uporno rade na ostvarenju svojih težnji. Jedini uspeli, oslobodilački pokret koji mi pada na pamet je američka revolucija, koju su najvećim delom iznele zanatlije, seljaci, trgovci i drugi profesionalci koji su u želji da slobodno obavljaju svoje poslove, odbacili svako mešanje sa strane i onda skoro 30 godina živeli u uslovima jedne napredne kvazianarhije, u kojoj nikoga nije bilo briga za centralnu vlast. Štitilo ih je tri hiljade milja Okeana. Katalonski anarhisti, za vreme građanskog rata u Španiji, počeli su isto tako dobro, iz istih razloga, ali fašisti i komunisti su im ubrzo stali na put.

Anarhija zahteva upućenost i samopouzdanje, osećanje da svet postoji zbog svakog pojedinca. Upravo zato, na žalost, ona ne nalazi uporište među potlačenim, izrabljivanim i kolonizovanim ljudima. Ipak, u bogatim liberalnim društvima Evrope i Amerike možda postoji nada za sledeći scenario: jedva autonomnim ljudima iz srednje klase, mladima, zanatlijama i profesionalcima ostaje samo da uvide do koje su mere sadašnje institucije pogrešne. Oni ne mogu da se bave nekim poštenim i korisnim poslom na iole dostojanstven način; umetnost i nauka su potpuno korumpirane; skromni poduhvati moraju da se napinju preko svake razumne mere samo zato da bi opstali; mladi ne mogu da pronađu poziv; sve je teže podizati decu; talenat se guši ako nije zvanično priznat; prirodno okuženje se uništava; zdravlje ljudi je sve ugroženije; život lokalnih zajednica praktično uništen; susedstva su ružna i nesigurna; javne službe ne funkcionišu, a porezi se ubiraju na ime Rata i plata za vaspitače i političare.

Zato ljudima ne preostaje ništa drugo nego da preuzmu stvar u svoje ruke, ne bi li proširili i zaštitili oblast slobodnog delovanja. Takve promene ne bi morale da budu dramatične, ali bi morale biti suštinske - naime, mnoge postojeće institucije jednostavno se ne mogu preurediti, a ukupan učinak sistema, kao celine, naprosto je katastrofalan. Nemam ništa protiv marsksističke parole o "odbacivanju države", ali to mora početi sada, a ne ko zna kada. I cilj ne treba da bude neko "novo", već jedno prihvatljivo društvo, u kojem će život moći da ide dalje.

Objavljeno u Decentralizing Power: Paul Goodman�s Social Criticism, ed. Taylor Stoehr, Black Rose Books, 1994.

preuzeto sa www.rai.anarhija.org

Alfredo Bonanno

INSUREKCIONIZAM

"Od jedne dosegnute točke, više nema povratka. To je točka koju moramo dosegnuti.”-Franz Kafka.

Za nas anarhiste pitanja kako djelovati i kako se organizirati su blisko povezana. I to su ta dva pitanja, a ne pitanja poželjne forme budućega društva, koja nas opskrbljuju najkorisnijom metodom za razumljivanje raznih oblika anarhizma koji postoji.

Insurekcionizam je jedna takva forma, iako je važno naglasiti da insurekcionisti ne formiraju jedan ujedinjeni blok, nego su ekstremno raznoliki u svojim perspektivama. Insurekcionizam nije ideološko riješenje za socijalne probleme, niti je proizvod na kapitalističkom tržištu ideologija i mišljenja. To je prije neprestana praksa usmjerena na kraj državne dominacije i na trajanje kapitalizma, koja zahtjeva analize i pregovaranja za napredak. Povijesno, većina anarhista, osim onih koji su vjerovali da će društvo evoluirati do te točke da ostavi državu iza sebe, su vjerovali da će neka vrsta insurekcionističke aktivnosti biti nužna za radikalnu promjenu društva.
Najjednostavnije, to znači da država treba biti izbrisana iz postojanja od strane iskorištavanih i isključenih, dakle anarhisti moraju napasti: čekati da država nestane jest poraz.
Ovdje navodimo neke implikacije koje smo mi i neki drugi insurekcionisti izvukli iz ovog glavnog problema: ako država neće sama nestati, kako da onda prekinemo njezino postojanje? Insurekcionizam je primarno praksa, i fokusira se na organizaciju napada. Dakle, pridjev “insurekcionarno” ne ukazuje na određeni model budućnosti. Anarhisti koji vjeruju da moramo proći kroz insurekcionarni period da oslobode svijet od institucija dominacije i iskorištavanja, štoviše, preuzeti raznolikost pozicija za oblike budućega društva - mogu biti npr. anarho-komunističke, individualističke ili primitivističke. Mnogi odbijaju ponuditi određeni, jedan model budućnosti uopće, vjerujući da će ljudi odabrati raznolike socijalne forme da se organiziraju kada dobiju priliku za to. Oni kritiziraju grupe ili tendencije koje vjeruju da su “nosači istine” i pokušavaju nametnuti njihove ideološke i formalne solucije problemu društvene organizacije. Umjesto toga, mnogi insurekcionisti vjeruju da će ljudi kroz samoorganizaciju u borbi naučiti živjeti bez institucija dominacije. Postoji i druga, točnija upotreba termina “insurekcija” – ona koja dolazi od Maxa Stirnera (19.st.), njemačkog filozofa i individualista, smještena između insurekcije i revolucije . Prema Stirneru, revolucija podrazumijeva prijelaz između dva sistema, gdje je insurekcija ustanak koji počinje od nezadovoljstva pojedinca sa svojim vlastitim životom i kroz to pojedinac ne traži da sagradi novi sistem, već da stvori odnose koje želi. Ove općenite koncepcije insurekcionizma su stvorile insurekcionarni anarhizam.
U ovom članku ćemo prvo istražiti neke općenite implikacije ovih dviju koncepcija insurekcionizma. Zatim, kada ove ideje nadiđu prakticiranje borbe i konkretna iskustva, objasnit ćemo te ideje pobliže stavljajući ih u povijesni kontekst njihova razvitka. Dok su insurekcionarni anarhisti trenutno vrlo aktivni u mnogim dijelovima svijeta, naročito smo pod utjecajem aktivnosti i štiva u Italiji i Grčkoj, koje su također zemlje gdje su insurekcionaristi najaktivniji. Trenutno, ekstremno raznolika talijanska insurekcionistička scena, koja je centrirana oko mnogih okupiranih prostora i publikacija, postoji kao neformalni network pronoseći njihovu borbu izvan svih formalnih organizacija. Ta sklonost je preuzela “insurekcionarističku” etiketu da bi se razlikovala od Talijanske Anarhističke Federacije (platformske organizacije koja službeno odbija individualna djelovanja pobune, sklona samo masovnim akcijama i obrazovnim propovijedajućim praksama okupljenih oko propagande u “nerevolucionarnim periodima”) –i od talijanskih oslobodilačkih samouprava koje “šakom i kapom” reformistički pristupaju “anarhističkim” aktivnostima.

Država neće odumrijeti, kao što se čini da su mnogi anarhisti počeli vjerovati-neki su ukopani u poziciju čekanja, dok drugi čak otvoreno osuđuju činove onih za koje stvaranje novog svijeta ovisi o uništenju starog. Napad je odbijanje posredovanja, izmirenja, žrtvovanja, prilagođavanja i kompromisa u borbi. Kroz djelovanja i učenja kako djelovati, a ne propagandu, otvorit ćemo put do insurekcije - iako očito analize i diskusije imaju ulogu u razjašnjenju toga kako djelovati. Čekanje samo uči čekanju; u djelovanju se uči djelovati. Ipak je važno zabilježiti da je snaga insurekcije socijalna, a ne militantna. Mjera za procjenjivanje važnosti uopćenog bunta nije oružani sukob, već, suprotno od toga, opseg nesposobnosti ekonomije, te kvaliteta svakodnevice. Ako, studenti nastave studirati, radnici i uredski službenici raditi, nezaposleni samo nastoje zaposliti, onda nikakva promjena nije moguća. Možemo za inspiraciju pogledati primjere u svibnju 1968. u Parizu, Italiju u ‘70-ima, ili još nedavnu pobunu u Albaniji .

Sabotaža i drugi “skromni pokušaji”

Kao anarhisti, konstantno ciljamo na revoluciju; bez obzira što radimo ili s kojim problemom smo suočeni. Ali revolucija nije mit koji se jednostavno uzima kao nešto na što se cilja, ne bi je se trebalo smatrati kao dio apstraktne budućnosti. Upravo zato što je konkretan događaj, mora se izgrađivati svakodnevno kroz više skromnih pokušaja koji nemaju sve oslobodilačke karakteristike socijalne revolucije u pravom smislu. Ti skromniji pokušaji su pobune. U njima ustanak najiskorištenijih i isključenih iz društva i politički najsvjesnije manjine otvara put prema mogućem angažiranju sve više širih slojeva iskorištavanih u stvaranje pobune koja bi mogla dovesti do revolucije. Tijekom prošle godine, vidjeli smo početak tog procesa koji se odvijao u Argentini. Ipak, borbe moraju biti razvijene i u posrednom i dugoročnom trajanju. Drugim riječima, još uvijek je moguće i potrebno umiješati se u posredničke borbe, tj. u borbe koje su definirane, čak i lokalno, s određenim svrhama koje su nastale iz nekih određenih problema. To mogu biti direktne akcije pružanja otpora gradnji vojnih baza ili zatvora; borbe protiv institucije vlasništva (kao što su skvotiranje i neplaćanje najamnine), ili napadi na konkretne kapitalističke projekte, kao što su mega-brze željeznice, genetski modificiran usjev ili dalekovode. To se ne bi trebalo smatrati sekundarno važnim; takve vrste borbe također ometaju kapitalističke globalne projekte.
Kako bi se ti događaji izgradili, moraju se proširiti; insurekcionarizam dakle, polaže posebnu važnost na cirkuliranje i širenje akcije, neupravljanih pobuna, kako niti jedna vojna ili policijska snaga ne bi mogla kontrolirati općenito cirkuliranje takve autonomne aktivnosti. Obraćajući pažnju na to kako su se borbe proširile, mnoge anarhiste je navelo da usmjere kritiku na pitanje njihove organizacije, s obzirom na to da je centralizirana borba kontrolirana i ograničena (da bi se to razumjelo, treba samo pomisliti na primjere mnogih revolucionarnih pokreta u Latinskoj Americi koji su do nedavno bili kontrolirani od «stranke»), autonomna borba ima predispozicije da se proširi poput kapilara.

Dakle, ono čega se sistem boji nisu samo ovi pokušaji sabotaže, nago također da se društveno prošire. Nemogućnost kontroliranja je snaga pobune. Svaki proletarizirani pojedinac koji raspolaže sa čak i najskromnijim sredstvima može postći njegov ili njezin cilj, sam/a ili s drugima. Materijalno je nemoguće za državu ili kapitalizam da nadzire cijeli društveni teren. Bilo tko, tko stvarno želi pobiti mrežu kontrole, može datti vlastiti teoretski ili praktični doprinos onako kako ga vidi. Nema potrebe da se ubace u strukturirane uloge formalno organizirane pobune (koja je definirana i kontrolirana od strane organizacije). Pojava prvih prekinutih veza društvene kontrole podudara se sa širenjem činova sabotaže. Anonimni pokušaji društvenog samooslobođenja mogli bi se proširiti na sva polja, slamajući oblike prevencije postavljene od strane vlasti.
U trenucima kada se ne događaju veće pobune, male akcije, koje zahtijevaju nesofisticirana sredstva koja su dostupna svima i koja su lako nanovo tvoriva, je po svojoj velikoj jednostavnosti i spontanosti nemoguće kontrolirati. One se izruguju čak najnaprednijim tehnološkim razvijenostima u protuudarnoj pobuni. U SAD-u, nizovi podmetanja vatre projektima koji štete okolišu (neki pod imenom Earth Liberation Front), su se proširili po zemlji zahvaljujući jednostavnosti tehnike. U Italiji, sabotaža brzih željeznica se nekontrolirano proširila, opet zato što bilo tko može planirati i izvesti svoju vlastitu akciju bez potrebe za većom organizacijom sa poveljama i statutima, kompleksnim tehnikama ili sofisticiranim znanjem.
Povrh toga, suprotno od matematičara velikih revolucionarnih stranki, nikada nije moguće unaprijed predvidjeti ishod određene borbe. Čak i ograničena borba može imati najneočekivanije posljedice. Prijelaz od različitih pobuna (ograničenih i definiranih), do revolucije, nikada ne može biti garantiran unaprijed niti jednom metodom, niti se može unaprijed znati da sadašnje akcije neće odvesti do idućeg trenutka pobune.

Korijeni insurekcionarnog anarhizma

Kao što je insurekcionizam proces u razvoju-nije ideološki model budućnosti ili ustanovljene prošlosti-insurekcionisti ne smatraju djelo bilo kojeg pojedinačnog revolucionarnog teoretičara njihovom centralnom naukom: takvi insurekcionisti nisu npr. Bakunjinisti, i nemaju potrebu braniti sva njegova djela i akcije. Ipak, Bakunjin je bio povijesno važan za razvitak anarhizma koji je fokusirao svoju snagu na pobunu. Za razliku od Marxa, koji je izgradio svoju potporu na Prvoj Internacionali, većinom unutar središnje izvršne strukture, Bakunjin je radio na izgradnji potpore za koordiniranu akciju, makar autonomne pobune u bazi, posebno u južnoj Europi. Od Bakunjinovog vremena insurekcionisti su koncentrirani u južnoj Europi.

U reakcijama na Parišku Komunu 1871. i u sukobima Prve Internacionale može se vidjeti formacija glavnih koncepcija insurekcionizma. Budući da je Marx vjerovao da će nove političke forme Komune (oblici demokracije i zastupanja) unaprijediti socijalnu revoluciju, Bakunjin se suprotstavljao tvrdeći da su političke i organizacijske forme kočile socijalnu revoluciju. Također utjecajno za nadolazeće insurekcioniste, Bakunjin je tvrdio da su pojedinačne akcije te koje će proširiti revoluciju, a ne riječi. Godine 1871. Marx i njegovi sljedbenici povezali su se sa sljedbenicima Blanqia-od kojeg je stigao koncept «diktatura proletarijata» - da izbace Bakunjina i njegove sljedbenike s posebne konferencije Internacionale održane u Londonu. Bakunjinisti su održali svoju vlastitu konferenciju u Sonvilieru, tvrdeći da se hijerarhijska i politička sredstva nikada neće moći upotrebiti da se postignu ciljevi socijalne revolucije. Kao Sonvilierove kružne države, bilo je nemoguće «za slobodno i ravnopravno društvo da izađe iz autoritativne organizacije». Marx je pogrdno nazivao konferenciju u Sonvilieru «anarhističkom», a oni u Sonvilieru nazivali su Londonsku konferenciju «marksističkom», da označe autoritativni pokušaj kontrole Internacionale. Godine 1872. Marx je uspio u izbacivanju Bakunjina iz Internacionale, zahtijevajući da sve članice organizacije podrževaju pobjedu političke moći kao nužni preduvjet revolucije.

Društvena i pojedinačna borba

Jedna druga stvar koja je uzrokovala mnogo debati unutar anarhističkih krugova jest pretpostavljena kontradikcija između pojedinačne i društvene borbe: ponovno, ovo je pitanje organizacije borbe. Ovo je debata koja se odvijala i koja se još uvijek odvija unutar insurekcionističkih krugova; Renzo Novatore se zalagao za pojedinačnu borbu, Errico Malatesta za društvenu borbu, dok je Luigi Galleani vjerovao da nema kontradikcije između te dvije stvari.

Novatore, talijanski anarhist koji je umro u pucnjavi s policijom 1922., napisao je da «anarhija nije socijalna forma, već metoda individualizacije. Niti jedno društvo mi neće priznati više od ograničene slobode i blagostanja koje dodjeljuje svakome od njegovih članova» . Malatesta, također Talijan i aktivni insurekcionist cijelog svog života, je bio anarho-komunist za kojeg je anarhizam bio baziran na organiziranom napadu kolektivne borbe, posebno radničkog pokreta; svejedno je bio veoma kritičan prema bilo kojoj vrsti organizacije koja može postati autoritativna. To je bila osnova njegovog neslaganja sa ruskim Platformistima1927., koji su pokušali stvoriti centraliziranu i jedinstvenu revolucionarnu organizaciju.

Malatesta je kritizirao prijedlog Platformista - koji su izložili svoj program kao odgovor na pobjedu boljševika u Rusiji - za pokušaj discipliniranja i sjedinjenja borbe unutar jedne organizacije. U svojoj je kritici prijedloga izjavio da «u pokušaju da dostignemo njihove ciljeve, anarhističke organizacije moraju u svojem konstituiranju i djelovanju ostati u harmoniji sa principima anarhizma; tj., moraju znati kako miješati slobodne akcije pojedinaca sa potrebama i radostima suradnje koja služi da se razvije svijest i inicijativa njihovih članova». Dok mnogi socijalni anarhisti današnjice kritiziraju insurekcioniste tvrdeći da su oni protiv organizacije kao takve, vrijedno je istaknuti da većina socijalnih anarhista i anarho-komunista aktivnih početkom prošlog stoljeća nije vidjela organizaciju i individualizam kao kontradikciju, i da je svega nekolicina anarhista ikad bila protiv organizacije kao takve. Malatestina izjava iz 1927. na temu neponovljivosti: «Sudeći po određenim polemikama čini se da ima anarhista koji preziru bilo kakvu formu organizacije; ali ustvari puno, čak previše diskusija na ovu temu, čak i kada prekriveni pitanjima jezika ili otrovani osobnim problemima, su zabrinuti sredstvima, a ne stvarnim principima organizacije. Dakle, događa se da, kada ti drugovi koji zvuče najneprijateljskije prema organizaciji, žele stvarno učiniti nešto, organiziraju se baš kao i mi ostali, pa čak i efikasnije. Problem, ponavljam, je potpuno u značenju.»
Galleani, koji je emigrirao u SAD 1901. nakon suočavanja s hapšenjem u Europi, izdao je jedne od najvažnijih američko-talijanskih anarhističkih novina, Cronaca Sovversiva, i bio je kritičan prema formalnoj organizaciji. U svojim člancima i govorima on je stopio Kropotkinovu ideju međusobne potpore sa slobodnom pobunom, braneći komunistički anarhizam od autoritativnog socijalizma i reformizma, govoreći o vrijednosti spontanosti, raznolikosti, autonomije i neovisnosti, direktnoj akciji i samoodređenju. Galleani i njegovi sljedbenici duboko su sumnjali u formalne organizacije, gledajući na njih kao na lako transformirajuće u hijerarhijske, autoritativne organizacije. Kritika službene organizacije od tada je postala glavna briga većine insurekcionista. Galleani nije vidio nikakvu kontradikciju između pojedinačne i društvene borbe, niti je vidio kontradikciju između komunizma i anarhizma. Bio je strogo protiv autoritativnog komunizma, kojeg je vidio da izrasta iz kolektivističkih ideologija - ideja da proizvodnja i potrošnja moraju biti organizirane u kolektiv u kojem pojedinci moraju sudjelovati. Galleani je jedan od glavnih uzora onih koji se danas nazivaju insurekcionistima.

Debata o odnosu individualne i društvene borbe, između individualizma i komunizma, nastavlja se i danas. Neki se insurekcionisti prepiru oko toga da li pobuna počinje sa željom pojedinaca da pobjegnu iz zatvorenih i kontroliranih okolnosti, želja da se ponovno odredi predispozicija da se kreira vlastiti život kako ga ta osoba vidi. To zahtjeva da prebrode odvajanje njih samih od njihovih uvjeta egzistencije - hrane, udomljavanja, itd. Tamo gdje neki, privilegirani, kontroliraju uvjete egzistencije, većini pojedinaca nije moguće da istinski odrede svoju egzistenciju po svojim vlastitim uvjetima. Individualnost može ojačati samo tamo gdje postoji jednakost pristupa uvjetima egzistencije. Ta jednakost pristupa je komunizam; što pojedinci rade s tim pristupom je na njima i onima oko njih. Zbog toga nema jednakosti ili identiteta pojedinaca upletenih u pravi komunizam. Ono što nas tjera u identitet ili jednakost življenja su društvene uloge postavljene iznad nas od strane sadašnjeg sistema. Dakle, nema kontradikcije između individualizma i komunizma.
Projekt insurekcionista izrast iz želje pojedinca da odredi kako će netko živjeti svoj život i sa kim će iznositi taj projekt samoodređenja. Ali ta je želja suočena sa svih strana s postojećim društvanim poretkom, realnosti u kojoj uvjeti naše egzistencije i socijalnih odnosa kroz koje su kreirani naši životi, koji je već određen interesima vladajuće klase koja profitira na aktivnostima koje mi izvršavamo zbog našeg preživljavanja.
Dakle, želja za individualnim samoodređenjem i samorealizacijom vodi potrebi za klasnom analizom i klasnom borbom. Ali stare radničke koncepcije, koje su percipirale industrijsku radničku klasu kao glavni dio revolucije, nisu primjerena za ovaj zadatak. Ono što nas definira kao klasu jest naše izvlaštenje, činjenica da sadašnji sustav društvenih odnosa potkrada naš kapacitet da odredimo uvjete naše egzistencije. Klasna borba postoji u svim pojedinačnim i kolektivnim činovima pobune u kojoj su mali dijelovi našeg svakodnevnog života ponovno vraćeni ili su mali dijelovi mehanizma dominacije i eksploatacije zakočeni, oštećeni ili uništeni. U određenom smislu, nema izoliranih, pojedinačnih činova pobune. Svi takvi činovi su odgovori na socijalnu situaciju, i mnogi upliću neke nivoe suučesništva, upućujući na neke nivoe kolektivne borbe. Promotrimo, npr., spontanu,uglavnom prešutnu organizaciju krađe dobara i sabotaže radnoga procesa koja se odvija na većini radnih mjesta; ta neformalna koordinacija subverzivne aktivnosti koja se odvija u interesu svakog upletenog pojedinca je glavni princip kolektivne aktivnosti za insurekcioniste, zato što kolektivnost postoji da služi interesima i željama svakog pojedinca u ponovnom vraćanju svoga života i često unutar toga nosi koncepciju načina povezivanja onih slobodnih od odnosa eksploatacije i dominacije.

Ali čak i osamljeni činovi pobune imaju svoje socijalne aspekte i dio su generalne borbe izvlaštenih. Kroz kritičan stav prema borbama iz prošlosti, promjene u snagama dominacije i njihove varijacije od mjesta do mjesta, i razvitkom sadašnjih borbi, možemo učiniti naš napad više strateškim i usmjerenijim. Takav kritičan stav je ono što dopušta borbama da cirkuliraju. Premda biti strateški ne znači da postoji samo jedan način borbe, jasne strategije su potrebne da dopuste drugačijim metodama da budu upotrebljene na koordiniran i uspješan način. Pojedinačna i socijalna borba nisu niti kontradiktorne niti identične.
[b]
Kritika organizacije[/b]

U Italiji neuspjeh društvenih pokreta šezdesetih i sedamdesetih godina 20. st. navela je jedne da preispitaju revolucionarni pokret, a druge da napuste sve skupa. Tijekom sedamdesetih, mnoge Lenjinističke grupe su zaključile da je kapitalizam bio u mukama finalne krize, i prebacili su se na oružanu borbu.
Te grupe su djelovale kao profesionalni revolucionari, svodeći svoje živote na samo jednu socijalnu ulogu. Ali do osamdesetih počeli su vjerovati da je vrijeme za socijalnu revolucionarnu borbu prošlo, stoga su se pozvali na amnestiju za zatvorenike iz pokreta sedamdesetih, neki su čak išli tako daleko da su se isključili iz borbe. To ih je odvojilo od insurekcionista koji su vjerovali da se revolucionarna borba rušenja kapitalizma i države i dalje nastavlja, jer niti jedna određena povijest ne može odrediti točan trenutak za pobunu. U stvari, određenost povijesti često postaje izgovor za pasivnost i samo gura mogući odmak od sadašnjosti dalje prema nemogućem.
Većina talijanskih insurekcionista kritizira pokrete sedamdesetih koji su bili fokusirani na forme organizacije koja je oblikovala snage borbe i izvan toga razvijeniju ideju neformalne organizacije. Kritika autoritativnih organizacija sedamdesetih, čiji su članovi često vjerovali da su bili u privilegiranoj poziciji za borbu u odnosu na proletarijat kao cjelinu, bila je jasnije definirana u borbi osamdesetih, poput npr. borbe iz ranih osamdesetih protiv vojne baze koja je trebala primiti nuklearno oružje u Comisu, na Siciliji. Anarhisti su bili vrlo aktivni u toj borbi koja je bila organizirana u samoupravljačke saveze. Ti, ad hoc, autonomni lige savezi su usvojili tri generalna principa za vođenje organizacije borbe: trajan konflikt, samoupravljanje i napad. Trajni konflikt je značio da će borba ostati u sukobu sa konstrukcijom baze sve dok ne bude poražena bez posredovanja ili pregovaranja. Savezi su bili samostvoreni i samoupravljački; odbijali su trajnu delegaciju predstavnika i profesionalizaciju borbe. Savezi su bili organizacije napada na konstrukciju baze,a ne obrane interesa ove ili one grupe. Taj stil organizacije dopuštao je grupama da preuzmu oblik akcije koji su vidjeli kao najefektivniji dok su još u mogućnosti da koordiniraju napad kada je to korisno, dakle ostavljajući otvorenu mogućnost borbe da se širi. Također je održavao fokus organizacije na privođenju kraju konstrukcije baze, umjesto da gradi trajne organizacije, za koje pregovaranje za podjelu moći s državnim institucijama obično postaje fokus i ograničava autonomiju borbe.
Kao što su anarhisti upleteni u borbi za Comino shtili, jedan od glavnih razloga koji sprečava razvoj socijalnih borbi u pozitivnom smjeru jest nadmoć oblika organizacije koji nas isključuje iz naše vlastite sposobnosti da djelujemo i sputava potencijal pobune. To su trajne organizacije, one koje sjedinjuju svu borbu unutar jedne organizacije, te organizacije koje borbu stavljaju u dijalog s institucijama dominacije. Trajne organizacije teže razvitku u institucije koje stoje iznad borbenog mnoštva. Teže razviti formalnu ili neformalnu hijerarhiju i da obezvlaste mnoštvo: snaga je otuđena iz svoje aktivne forme unutar mnoštva i institucionalizirana unutar organizacije. To transformira aktivno mnoštvo u pasivnu masu. Hijerarhijsko ustrojstvo odnosa moći skraćuje brzinu vremena za donošenje odluke kada je to nužno, i smješta je unutar organizacije. Praktična posljedica takve organizacije je da su aktivne snage upletenih u borbu ugušene od strane organizacije. Odluke koje bi trebale biti donesene od onih upletenih u akciju su inferiorne organizaciji: čak štoviše, trajne organizacije teže donošenju odluka baziranih ne na nužnosti nekog cilja ili akcije, već na potrebama te organizacije, posebno na njenom očuvanju. Organizacija nalazi kraj u sebi samoj. Treba samo pogledati operacije mnogih socijalističkih partija da se to uoči.
Kao što se organizacija kreće prema trajnosti i tome da stoji iznad mnoštva, organizator se pojavljuje - često tvrdeći da je stvorio borbu - i počinje govoriti u ime mnoštva. Posao organizatora je da preobrazi mnoštvo u kontroliranu masu i da predstavlja tu masu medijima ili državnim institucijama. Organizatori rijetko gledaju na sebe kao na dio mnoštva, dakle oni ne smatraju svojim zadatkom djelovati, već propagirati i organizirati, jer ipak je na mnoštvu da djeluje.

Tvornica mišljenja

Za organizatore, koji uzimaju za svoj moto «postoji samo ono što se pojavljuje u medijima», prava akcijaje uvijek na zadnjm mjestu u odnosu na podržavanje medijske slike. Cilj takvog ustrajanja na medijskoj slici nije nikada da napadne određenu instituciju dominacije, već da utječe na javno mišljenje, da zauvijek gradi pokret, ili još gore, organizaciju. Organizator se uvijek mora brinuti kako će se djelovanje drugih odraziti na pokret; moraju, dakle, i pokušati disciplinirati borbeno mnoštvo i kontrolirati predstavljanje pokreta u medijima. Medijska slika obično zamjenjuje akciju za trajnu organizaciju i organizatora.
Pokušaj da se kontrolira golema slika i tvornica stvaranja mišljenja našeg društva jest izgubljena bitka, kao da bismo se ikada mogli natjecati s kvantitetom slika postavljenih od strane medija ili ih prisiliti da «kažu istinu». Dakle, mnogi insurekcionisti su veoma kritični prema prenošenju borbe unutar kapitalističkih masovnih medija. U Italiji, to ih je stavilo u sukob s organizacijama kao što je Ya Basta!,koja vidi medije kao ključni čimbenik za njihov pokret; u drugim dijelovima svijeta, pitanje kako bi se anarhisti trebali odnositi prema medijima je bilo fokus debate u posljednjim godinama (posebno od 1999. u Seattle-u) i stoga je važno za nas da istaknemo kritičko stajalište nekih insurekcionista.
Prije svega trebamo se zapitati što je mišljenje? Mišljenje nije nešto prvo nađeno u javnosti općenito, a zatim poslije ponovljeno kroz medije, kao jednostavno izvještavanje o javnom mišljenju. Mišljenje prvo postoji u medijima. Zatim mediji ponavljaju mišljenje milijun puta, povezujući to mišljenje s određenim tipom osobe (npr. konzervativci misle X, liberali misle Y). Naposlijetku, kao što Alfredo Bonanno ističe, «Mišljenje je nategnuta ideja, ideja koja jeuniformirana da ju se učini dostupnom većem broju ljudi. Mišljenja su omasovljene ideje.» Javno mišljenje je proizvedeno kao serija jednostavnih izbora ili rješenja (npr. ''ja sam za globalizaciju i slobodno tržište'', ili '' ja sam za nacionalnu kontrolu i zaštitu''.). Svi bismo trebali birati - kao što biramo vođe ili pizze - umjesto da sami razmišljamo. Očito je, dakle, da anarhisti ne mogu upotrijebiti tvornicu mišljenja da stvore protumišljenja, i nadamo se da anarhisti nikada neće htjeti raditi na nivou takvog mišljenja, čak i kada bismo mogli nekako upotrijebiti kontrolu nad sadržajem ispljunutim s tvorničkih vrata. Bilo kako bilo, etičnost anarhizma nikada ne bi mogla biti saopćena u obliku mišljenja; umrla bi jednom omasovljena. No ipak, točno je na nivou mišljenja da organizator radi, jer mišljenje i ustrajanje na medijskoj slici su jako oružje moći, oružje upotrebljeno da se mnoštvo oblikuje i disciplinira u masu koje se može kontrolirati.
Umjesto da se moć i donošenje odluka premjeste u organizaciju, većina insurekcionista prepoznaje potrebu za organiziranjem u modi kojoj fali formalnosti i autoriteta koji odvaja organizatore i organizirane; to se naziva neformalna organizacija. Zbog toga što je u prirodi organizatora da planira i kontrolira, oni često daju prednost organizaciji pred drugim ciljevima. Neformalne se organizacije, s druge strane, raspuštaju kada je njihov cilj ostvaren ili napušten; one ne ustraju na sebi samo radi organizacije same, ukoliko su ciljevi koji su pokrenuli ljude da se organiziraju prestali postojati.

Kao u slučaju Comiso saveza, neformalna organizacija je sredstvo za grupe afiniteta da koordiniraju svoja nastojanja kada je potrebno. Uvijek se moramo sjetiti da se mnoge stvari mogu napraviti puno lakše ako ih radi grupa afiniteta ili pojedinac, i u ovim slučajevima viši nivoi organizacije samo čine proces donošenja odluke nespretnim - guše nas. Najmanji udio organizacije potreban da se postigne nečiji cilj je uvijek najbolji da se maksimaliziraju naši napori.
Neformalna organizacija se mora temeljiti na etičnosti autonomne akcije; autonomija je nužna da se spriječe naše aktivne snage od otuđivanja, da se spriječi stvaranje odnosa autoriteta. Autonomija odbija slušati ili davati naredbe, koje su uvijek dovikivane od iznad ili izvan situacije. Autonomija dopušta odlukama da budu donesene kada su potrebne, umjesto da budu unaprijed određene ili odgođene zbog odluke povjerenstva ili sastanka. Ali ovime se ne misli reći da ne bismo trebali misliti strateški o budućnosti i dogovarati se ili planirati. Baš suprotno, planovi i dogovori su korisni i važni. Ono što je naglašeno jest fleksibilnost koja dopušta ljudima da odbace planove kada postanu beskorisni. Planovi bi trebali biti prilagodljivi događajima kako se oni razvijaju.
Baš kao što neformalna organizacija mora imati etičnost autonomije ili će biti preobražena u autoritativnu organizaciju, mora također imati etičnost ne-kompromisa s poštovanjem prema dogovorenom cilju organizacije, kako bi izbjegla otuđenje naših aktivnih sila. Cilj organizacije bi trebao ili napredovati ili biti napušten. Stvaranje kompromisa s onima kojima se suprotstavljamo (npr. država ili korporacija) poražava sva istinska suprotstavljanja, zamjenjuje našu moć da djelujemo s onom naših neprijatelja.

Otpaci pruženi s visoka da nas umire i odvrate od onih kojima se suprotstavljamo moraju biti odbijeni. Kompromis s bilo kojom institucijom dominacije (državom, policijom, WTO-om, MMF-om, ''Partijom'', itd.) je uvijek predaja naših snaga institucijama koje mi navodno želimo uništiti; ta vrsta kompromisa rezultira gubljenjem naših snaga da djelujemo odlučno, da radimo odluke i akcije kada to odaberemo. Kao takav, kompromis samo jača državu i kapital. Za one koji žele otvoriti mogućnost pobune, za one koji ne žele čekati na navodno prikladne materijalne uvjete za revoluciju, za one koji ne žele revoluciju koja je samo još jedna tvorevina nove strukture moći, nego žele uništenje svih struktura koje otuđuju našu snagu od nas, takav kompromis je suprotan njihovim ciljevima. Konstantno odbijanje kompromisa znači biti u vječnom sukobu sa uspostavljenim redom i njegovim strukturama dominacije i obespravljenja. Trajan sukob je nekontrolirana autonomna akcija koja ne pregovara s moći.

[b]Revolucionarna solidarnost
[/b]
Revolucionarna solidarnost, još jedna bitna praksa insurekcionizma, omogućava nam da se maknemo daleko iznad ''pošalji ček'' stila solidarnosti koja prožima Lijeve, baš kao i solidarnost koja se oslanja na moljakanje države za olakšicu ili milost. Jedan primjer revolucionarne solidarnosti bila je akcija Nikosa Mazoitisa protiv TVX Golda u prosincu 1997. Mnogo ljudi u selima oko Strymoniksa u sjevernoj Grčkoj se borilo protiv postavljanja zlatne metalurgije u njihovom području. U znak solidarnosti sa seljanima, Nikos je postavio bombu u Ministarstvu industrije i razvitka, koja je trebala eksplodirati kada nitko ne bi bio u zgradi; na nesreću, bomba nikada nije eksplodirala. Nikos je bio osuđen ne 15 godina zatvora, ali sada je slobodan. TVX Gold je multinacionalna kompanija čije je glavno sjedište u Kanadi, dakle više je točaka u kojima je revolucionarna solidarnost sa seljanima Strymoniksa mogla biti ozakonjena. Skupljanje sredstava u ime nečijih drugova je potrebno i sigurno cjenjeno, ali to se može kombinirati s više aktivnih formi solidarnosti s onima koji se bore protiv naših zajedničkih neprijatelja.

Revolucionarna solidarnost je veza između eksploatacije i represije tuđe i naše sudbine, i ukazuje ljudima na točke u kojima kapitalizam ili država funkcioniraju na slične načine na jako različitim mjestima. Stvaranjem veza između borbi protiv države i kapitalizma, revolucionarna solidarnost ima potencijal da uzdigne naše lokalne borbe na globalni nivo.
Čak i više, revolucionarna solidarnost je uvijek aktivan napad; uvijek uključuje oporavak naših vlastitih aktivnih snaga koje se množe u kombinaciji - u solidarnosti - s aktivnim snagama drugih. Mnogi insurekcionisti su bili upleteni u otpor protiv FIES-ovog zatvorskog režima u Španjolskoj (Ficheros de Internos de Especial Seguimiento - Zatvorska evidencija za specijalno nadgledanje). To je revolucionarna borba zato što ne cilja samo na puku reformu, već je njezin krajnji cilj nestanak zatvora, što uključuje radikalnu društvenu promjenu. To je samoorganizirana borba, u kojoj nema nikakvih vođa ili predstavnika, niti u zatvoru niti izvan njega, već postoji samo solidarnost koja raste među iskorištavanim ljudima unutar i izvan zidova.

Jedna od primarnih snaga neformalne organizacije je da dopušta anarhistima da interveniraju u posrednim ili određenim borbama bez kompromisnih principa ili zahtijevanja na uniformiranosti akcija i politika. Neformalno organizirane borbe mogu biti sastavljene od grupa afiniteta s prilično drugačijim političkim perspektivama. Neki ljudi mogu željeti otvoriti mogućnost pobune, dok su drugi samo zabrinuti za najbliže ciljeve. Nema razloga zašto se oni koji dijele neposredan praktični cilj, osim što se razilaze u dugoročnim ciljevima, ne bi mogli ujediniti. Npr., grupa za anti-genetički inžinjering bi mogla odlučiti potaknuti i koordinirati uništavanje pokusnog GM usjeva i razdijeliti anti-GMO letke. U ovom bi slučaju oni koji žele insurekcionaristički raskid s ovim društvenim poretkom i oni koji samo mrze genetički inžinjering mogli s lakoćom raditi zajedno prema trenutnom cilju. Grupe koje uzimaju više insurekcionarni pristup akciji, bilo kako bilo, često završe u sukobu s ostalim grupama kada rade oko sličnog cilja. Earth Liberation Front, neformalno organizirani skup grupa koje su zauzele poziciju napada na one za koje smatraju da uništavaju Zemlju, bile su napadane od glavnog ekološkog pokreta. U isto vrijeme, vjerojatno bi ih kritizirali mnogi insurekcionisti za obrambeno fokusiranje na obranu Zemlje i ignoriranje socijalnog aspekta revolucije. Ono što je važno, jest da se dopusti različitim grupama da rade zajedno, ali da budu koordinirane autonomno.

Za one koji žele otvoriti mogućnost pobune, takva suradnja neće zatvoriti vrata njihovim snovima. Neformalna organizacija, sa svojom etičnosti autonomije i nekompromitiranjem, ne kontrolira borbu, a nemogućnost kontroliranja otvara potencijal za insurekcionistički raskid sa sadašnjim društvenim poretkom.

Kada će doći vrijeme za pobunu?

Imam teoriju. Moja teorija je da svaki put kada vlada ili neka korporacija počini uništenje divljine ili čovječanstva (ako svaki put korporacijski tanker zagadi obalu, ili ako osakate, zagade ili unište područje divljine) svaki put kada to učine, ja uzmem svoj bijes i smjestim ga u određeni dio u svom mozgu, a kad dođe vrijeme za pobunu, moći ću izvući te dijelove bijesa koje sam pohranio.

Dakle, ja provodim svoje dane strpljivo, neprestano pokušavajući zaustaviti ludost koja pokreće vlade i korporacije, i svaki dan slušam o novim grozotama. Idem od A do B demonstracija, vičem neke slogane, i onda na kraju dana ponovo otvorim taj posebni dio i stavim bijes neke nove grozote u njega, sve u očekivanju dana kada ću zatrebati taj bijes da srušim Carstvo.
Ali preplavio me novi strah. Zamjećujem da me bijes zove iz tog dijela mozga, čujem kako se vrata otvaraju iznutra, i dođe mi to novo užasno pitanje: Kako ću je znati kada je vrijeme za pobunu?
Hoće li to biti kada će se uništiti sljedeće jezero ili rijeka nakon što se nepotrebno zagadi? Nakon što drvosječarska kompanija uništi još jedan ekosistem i protjera domoroce sa zemlje
Da li je tada vrijeme za pobunu?
Ili kada vlada ili NATO ili UN bombardira zemlju i ubiju tisuće ljudi? Kada još jedna multinacionalna kompanija postane sudionik ubojstva domaćih plemena kako bi još jedan dio zemlje mogao biti zagađen?
Da li je tada vrijeme za pobunu?
Kada tvoja lokalna tvornica izveze još jednu pošiljku oružja napravljenog i osuđenog da ubija ljude poput tebe i mene? Ako korporacije nastave uništavati ozonski omotač, ako je ekologija slijepo gurnuta sa strane u korist profita? Ako određene stranke nastave s vladanjem koje očito uništava živote mnoštva prekrasnih i veličanstvenih životinja i biljaka na našem planetu?
Da li je onda vrijeme za pobunu?
Ili da jednostavno nastavimo protestirati, potpisivati peticije, nadati da će sistem shvatiti svoje pogreške i promijeniti se, ili se nadati za budućom revolucijom kada će mnoštvo biti na našoj strani i onda ćemo moći sve napraviti kako treba? Da li se mi nadamo tome dok sistem nastavlja uništavati nas i planetu do te mjere da svijet neće biti vrijedan življenja kada napokon dođemo na red da napravimo nešto u vezi toga?
Da li da nastavimo čekati dok stvari ne postanu kritične?
Da li je onda vrijeme za pobunu?
Ili će biti prekasno...?



<em>Zašto smo mi insurekcionisti...</em>
*zato što smatramo mogućim doprinijeti razvijanju borbi koje se spontano pojavljuju svuda, pretvarajući ih u masovne pobune-tj. istinske revolucije
*zato što želimo uništiti kapitalizam koji ne koristi nikome osim onima koji upravljaju klasnom dominacijom
*zato što smo za trenutačni, destruktivni napad na strukture, pojedince i organizacije kapitala, države i sve oblike represije
*zato što konstruktivno kritiziramo sve one koji rade kompromise s moći, jer vjeruju da revoluciju nije moguće ostvariti sada
*zato što smo, radije nego da čekamo, odlučili nastaviti s akcijom, čak i ako nije pravo vrijeme
*zato što odmah želimo dokrajčiti ovo stanje stvari, umjesto da čekamo uvjete koji će omogućiti transformaciju
Ovo su neki razlozi zašto smo anarhisti, revolucionari i insurekcionisti.
Alfredo Bonanno.


DODATNA LITERATURA:

Isplati se potražiti ova dva insurekcionistička magazina na engleskom jeziku:

Killing King Abacus, PO Box 993, Santa Cruz, CA 95061, USA
E-mail: kk_abacus@yahoo.com
Sajt: www.geocities.com/kk_abacus

Wilful Disobedience, PO Box 31098, Los Angeles, CA 90031, USA
E-mail: acraticus@yahoo.com
Sajt: www.geocities.com/kk_abacus/vbutterfly.html

Mnoga insurekcionistička štiva mogu se nabaviti preko Elephant Editions izdanja. To su uglavnom pamfleti, koji se mogu naručiti od njih na:
Elephant Editions, BM Elephant, London WC1N 3XX, England
Također se mogu naći na: www.geocities.com/kk_abacus/ioaa/ioaa.html

Za insurekcionističke tekstove na španjolskom jeziku provjerite Palabras de Guerra sajt na:
http://flag.blackened.net/pdg/

preuzeto sa www.rai.anarhija.org

John Zerzan

Podjela rada, koja je odigrala bitnu ulogu na našem putu prema današnjoj globalnoj krizi, svakodnevno nas priječi u poimanju izvora te užasne sadašnjosti. Mary Lecron Foster nedvojbeno ublažava zbilju kada ističe da antropologiji danas prijeti ozbiljna i opasna fragmentacija. Shanks i Tilley iznose, pak, rijetku i srodnu tvrdnju: Smisao antropologije nije tek puko tumačenje prošlosti; antropologija mora utjecati na promjenu načina tumačenja prošlosti u svrhu društvene rekonstrukcije sadašnjosti. Društvene znanosti i sàme onemogućavaju široku i duboku viziju koja je potrebna za takvu rekonstrukciju.

Kada je riječ o porijeklu i razvoju čovjeka, prostor raspršenih područja i potpodručja - poput antropologije, arheologije, paleontologije, etnologije, paleobotanike, etnoantropologije itd., - zrcali od samog početka sužavajuće, osakaćujuće djelovanje civilizacije. No, bez obzira na to, postojeća literatura se može pokazati itekako korisnom, ako joj se pristupi na primjeren način, s primjerenom sviješću i žudnjom da se prevladaju njezina ograničenja. Štoviše, sve slabosti više ili manje ortodoksnih modela mišljenja mogu biti, i doista se pokazuju korisnima, za sve nezadovoljnije društvo. Nezadovoljstvo suvremenim životom se pretvara u nepovjerenje prema službenim lažima koje se plasiraju kao opravdanja tog života i pojavljuje se istinitija slika ljudskog razvitka. Odricanje i podložnost, kao odlike suvremenog života, dugo su isticane kao nužne sastavnice ljudske prirode. Pa napokon, u odnosu na naš predcivilizacijski život obilježen neimaštinom, surovošću, i neznanjem, autoritet se nadaje kao pravo dobročinstvo koje nas je spasilo od divljaštva. Pećinski čovjek i Neandertalac se prizivaju svaki put kada nas se želi podsjetiti gdje bismo bili bez religije, vlasti i nadničarenja.

Međutim, taj ideološki pogled na našu prošlost se u posljednjih nekoliko desetljeća radikalno izmijenio, zahvaljujući radu akademika poput Richarda Leeja i Marshalla Sahlinsa. U antropološkim uvjerenjima dogodio se gotovo potpun obrat, praćen bitnim posljedicama. Danas, primjerice, znamo da je život prije pojave pripitomljavanja i zemljoradnje zapravo bio prilično lagodan, obilježen bliskošću s prirodom, čulnom mudrošću, jednakošću spolova i zdravljem. Tijekom milijuna godina to je bila naša ljudska priroda, sve dok nas nisu porobili svećenici, kraljevi i šefovi.

Nedavno se dogodilo još jedno zapanjujuće otkriće koje produbljuje već spomenutu spoznaju i koje nam možda govori nešto jednako važno o tome tko smo bili i tko bismo jednom ponovno mogli postati. Središnji pravac napada na te nove opise života skupljača/lovaca očitovao se u - počesto neizravnom i naznačenom - milostivom opisivanju tog života kao najvišeg stupnja do kojeg je u toj ranoj fazi razvoja čovjek uopće mogao doći. Taj argument, dakle, ne poriče da je postojalo dugo razdoblje očitog blagostanja i mirnog suživota, nego ističe da ljudi jednostavno nisu bili mentalno sposobni zamijeniti jednostavan život složenim društvenim i tehnološkim napretkom. U još jednom fundamentalnom udaru na civilizaciju, danas znamo da je ljudski život nekoć, i to prilično dugo, bio ne samo lišen otuđenja ili dominacije, nego da su - kao što pokazuju istraživanja arheologa Johna Fowlleta, Thomasa Wynna i drugih - tadašnji ljudi posjedovali inteligenciju koja je bila u najmanju ruku jednaka našoj. Time je jednim udarcem odbačena teza o neznanju, a promišljanje našeg porijekla obasjano je novim svjetlom.

Da bi se pitanje mentalne sposobnosti kontekstualiziralo, korisno je razmotriti različita (i ponovno ističem, ideološki nabijena) tumačenja ljudskog porijekla i razvoja. Robert Ardrey je iznio krvožedno, mačističko viđenje pretpovijesti, što su u blažem obliku učinili i Desmond Morris, te Lionel Tiger. Slično tomu, Freud i Konrad Lorenz pisali su o korijenskoj pokvarenosti ljudske vrste, pridonoseći time jačanju hijerarhije i moći. Na sreću, pojavio se i jedan bitno uvjerljiviji pogled na stvari, pogled koji odgovara današnjem uvriježenom pogledu na život u paleolitiku. Dioba hrane se dugo vremena smatrala sastavnim dijelom najranijeg ljudskog društva. Jane Goodall i Richard Leakey, kao i mnogi drugi, zaključili su da je dioba hrane bila ključnom sastavnicom ustanovljavanja našeg jedinstvenog ljudskog razvitka tijekom posljednjih dvaju milijuna godina. Taj se zaključak, koji su od početka sedamdesetih godina razradili Linton, Zihlman, Tanner i Isaac, pokazao neospornim. Jedan od snažnih argumenata koji ide u prilog tezi o suradnji, a pritom osporava onu o općem nasilju i dominaciji muškaraca, tiče se smanjivanja razlike u veličini i snazi između muškaraca i žena u ranoj fazi evolucije. Spolni dimorfizam ili dvoobličje, izvorno se često naglašavao ukazivanjem na obilježja kao što su, primjerice, istaknuti očnjaci ili zubi za borbu kod mužjaka, te puno manji očnjaci kod ženki. Nestanak velikih muških očnjaka snažno upućuje na to da je ženski dio vrste češće odabirao druželjubive i dijeljenju sklone mužjake. Mužjaci i ženke većine današnjih majmuna imaju znatno duže i veće očnjake i to upravo zbog nemogućnosti da njihove ženke naprave takav izbor, ističu Zihlman i Tanner.

Podjela rada među spolovima još je jedna ključna sastavnica ljudskih početaka, pri čemu se to stanje nekoć smatralo neupitnim obilježjem skupljača lovaca. Danas je pak uvelike prihvaćeno mišljenje da je skupljanje biljne hrane - koje se nekoć smatralo isključivo ženskim poslom, nebitnim u odnosu na lov muškaraca - bio glavni izvor hrane. Budući da žene po pitanju hrane nisu, dakle, značajno ovisile o muškarcima, čini se da su, umjesto podjele rada, središnje odlike tadašnjeg života bile fleksibilnost i zajedničke aktivnosti. Kao što ističe Zihlman, najbitnija sastavnica ranog ljudskog postojanja možda je bila potpuna fleksibilnost u ponašanju. Joan Gero pokazala je da su kameno oruđe, uz muškarce, izrađivale i žene, a Poirier nas podsjeća da ne postoji niti jedan arheološki dokaz koji bi potvrdio uvjerenje da su rani ljudi provodili podjelu rada. Skupljanje hrane vjerojatno nije zahtijevalo podjelu rada, ističe Slocum, a spolna specijalizacija se javila prilično kasno u ljudskoj evoluciji, prema tvrdnjama Zihlmana, Cradera i Isaaca. Ako je, dakle, početa prilagodba našu vrstu usredotočila na skupljanje, kada se onda pojavio lov? Binford tvrdi da naznake o korištenju životinjskih proizvoda ili, drugim riječima, dokazi o provođenju klanja ne postoje, sve do razmjerno nedavne pojave anatomski modernih ljudi. Ispitivanje fosilnih ostataka zuba pronađenog u Istočnoj Africi što ga je elektroničkim mikroskopom proveo Walker, upućuje na prehranu koja se ponajprije sastojala od voća, dok slično ispitivanje kamenog oruđa pronađenog na milijun i pol godina starom nalazištu Koobi Fora u Keniji pokazuje, prema riječima Keeleya i Totha, da su oruđa korištena u obradi biljnih materijala. Mala količina mesa u ranoj paleolitskoj prehrani vjerojatno je pribavljena sa strvina, a ne putem lova, tvrdi Ehrenberg.

Prirodno stanje vrste je očito bilo obilježeno prehranom koja uvelike se zasnivala na povrću bogatom vlaknima, za razliku od suvremene prehrane zasićene mastima i životinjskim bjelančevinama, te susljednim kroničnim poremećajima. Iako su se naši rani preci za uspješno skupljanje biljaka koristili detaljnim poznavanjem okoline i svjesnom orijentacijom, kao što ističe Zihlman, arheološki dokazi o postojanju lova tek se poslije polako počinju umnažati, napominje Hodder.

Mnogi su dokazi, međutim, potpuno izmijenili pretpostavke o proširenosti lova u pretpovijesti. Tako se, primjerice, nakon pomne analize pokazalo da su nakupine kostiju, koje se nekoć smatralo dokazima masovnog ubijanja sisavaca, zapravo bile vodeni nanosi ili pak ulov drugih životinja. Tekst Lewisa Binforda Jesu li u Tooralbi postojali lovci na slonove?, dobar je primjer takve pomne analize. Autor u tekstu izražava svoju sumnju da je lov bio važnije zastupljen sve do prije 200.000 godina. Adrienne Zihlmann je zaključila da se lov javlja razmjerno kasno u evoluciji i da se možda ne proteže na više od posljednjih stotinu tisuća godina. Postoje mnogi autori – poput L. G. Strausa ili Trinkhausa - koji ne vide nikakve dokaze o postojanju ozbiljnog lova čak i kasnije, odnosno sve do vremena kasnog gornjeg paleolitika, dakle tek nešto prije pojave zemljoradnje.

Najstarije očuvano kameno oruđe pronađeno je u Hadaru u Istočnoj Africi. Profinjenije bi metode datiranja mogle pokazati da je staro čak više od tri milijuna godina, tvrdi Klein. Glavni razlog zbog kojeg se smatra da su ti artefakti nastali ljudskom rukom jest činjenica da su u njihovoj izradi korišteni drugi artefakti, što je, koliko nam je poznato, isključivo ljudska odlika. Homo habilis, ili čovjek majstor, označava prema dosadašnjim shvaćanjima prvu vrstu ljudi, a njegovo se ime odnosi na najranije zabilježeno korištenje kamenog oruđa, ističe Coppens. U svojoj nevjerojatno jednostavnoj i učinkovitoj prilagodbi afričkim i azijskim prilikama, Homo habilis se služio jednostavnim uporabnim predmetima od drva i kosti, ali kako su ti materijali vrlo podložni propadanju, njihova je zastupljenost u arheološkim nalazima bitno manja.

U toj fazi razvoja, naši preci imali su manje mozgove i tijela od nas, ali Poirier ističe da je njihova postkranialna anatomija, odnosno anatomija lubanje, bila vrlo slična onoj modernog čovjeka, a Holloway dodaje da njegova proučavanja unutarnjih osobina lubanje iz tog vremena upućuju na moderan ustroj mozga. Nadalje, oruđe starije od dva milijuna godina upućuje na uvriježenu prevagu desne ruke, što se vidi iz načina izrade kamenog oruđa. Desnorukost se, kao sklonost, u modernog čovjeka određuje kao isključivo ljudska odlika, poput naglašene lateralizacije mozga i očita funkcionalnog odjeljivanja cerebralnih područja, piše Holloway. Klein, pak, zaključuje da su u to vrijeme temeljne ljudske spoznajne i komunikacijske sposobnosti gotovo sigurno bile prisutne.

Prema mnogim izvorima, Homo erectus je drugi glavni predak Homo sapiensa i pojavljuje se prije oko 1.700.000 godina kada ljudi izlaze iz šuma, te odlaze na suše, otvorenije i travom bogate afričke savane. Iako sama veličina mozga nije nužno povezana s mentalnim sposobnostima, sadržaj lubanje Homo erectusa je toliko sličan onom modernog čovjeka da je ta vrsta vjerojatno bila sposobna za slične odlike u ponašanju, ističu Ciochon, Olsen i Tames. Srodno tomu, Johanson i Edey napominju: Kada bismo erectusa s najvećim mozgom usporedili sa sapiensom najmanjeg mozga - zanemarivši pritom sva druga njihova obilježja - imena vrsta bi morala biti obrnuta. Homo neandertalus, naš najbliži predak, imao je mozak nešto veći od našega. Često ismijavani Neandertalac je opisivan kao primitivno, glupo stvorenje - u skladu s prevladavajućom hobbesovskom ideologijom - unatoč očitoj inteligenciji i golemoj fizičkoj snazi, ističe Shreeve.

Nedavno je, međutim, pogled na cijelu vrstu doveden u pitanje. Pozornost je privukla činjenica da fosilni ostaci različitih vrsta čovjeka svi redom pokazuju međusobno isprepletene morfološke odlike, što dovodi u pitanje postojeću podjelu čovječanstva na odvojene rodove. Fagan, primjerice, piše da je jako teško povući jasne taksonomijske razdjelnice između Homo erectusa i arhaičnog Homo sapiensa, s jedne strane, te između arhaičnog i anatomski modernog Homo sapiensa s druge. Foley pak dodaje da anatomske razlike između Homo erectusa i Homo sapiensa nisu velike. Jelinek jednoznačno izjavljuje da nema valjana razloga, ni anatomskog niti kulturalnog, za odjeljivanje erectusa i sapiensa u dvije vrste, te zaključuje - baš kao i Hublin - da se ljude od kasnog paleolitika nadalje može smatrati sapiensima. Taj nevjerojatan napredak u pristupu ranoj inteligenciji je nedvojbeno povezan s današnjom pomutnjom po pitanju vrsta i uzmicanjem nekada prevladavajućeg, sveopćeg modela evolucije.

Proturječja oko kategorizacije vrsta zanimljiva su, međutim, isključivo u kontekstu pitanja: kako su živjeli naši preci? Unatoč minimalnom broju prirodnih ostataka koji mogu preživjeti tolike milijune godina, ipak je moguće nazrijeti potku tog života i njegove počesto uglađene odlike iz vremena prije podjele rada.

Zbirka alata koju su Leakeyjevi pronašli na lokalitetu Olduvai Gorge sadržavala je barem šest prepoznatljivih tipova alata, starih otprilike 1.700.000 godina. Ubrzo se pojavila i acheulijanska sjekira simetrične ljepote kojom su se ljudi koristili prije otprilike milijun godina. Suzolikog oblika i iznimno uravnotežena, ona očituje sklad i uporabljivost iz razdoblja koje uvelike prethodi simbolizaciji. Isaac napominje da se osnovna potreba ljudi za oštrim rubovima očituje u raznovrsnom opsegu oblika koji potječu od oldowanskog uzorka lomljenja kamena, te postavlja pitanje: kako se uopće dogodilo da se složenost [oruđa] poistovjećuje s boljom prilagođenošću. Sudeći prema urezima koji su pronađeni na očuvanim kostima, ljudi su - ističe Gowlett - u to davno doba tetive i kožu ubijenih životinja rabili za izradu konopa, vrećá i ogrtača. Butzer pak ističe da postoje dokazi koji upućuju na to da su ljudi krzna rabili za oblaganje zidova pećine i sjedala, te za izradu ležaja rabili morsku travu.

Vatra je u uporabu ušla prije gotovo 2 milijuna godina, a vjerojatno bi se pojavila i ranije da u afričkoj pradomovini čovjeka nisu vladali tropski uvjeti, ističe Poirier. Razvijena uporaba vatre uključivala je paljenje pećina kako bi se istjerali kukci i zagrijali šljunčani podovi koji se pojavljuju u ranom paleolitiku.

Prema riječima Johna Gowletta, još postoje arheolozi koji smatraju da su sve vrste prije Homo sapiensa, koji obuhvaća tek proteklih 30.000 godina, bile neusporedivo primitivnije od nas istinskih ljudi. No, s obzirom na ranije spomenute podatke o fundamentalno modernom ustroju mozga, čak i kod ranih ljudi, ta će se manjina morati pomiriti sa suvremenim spoznajama koje upućuju na činjenicu da je ljudska inteligencija bila potpuno prisutna gotovo od samog početka razvoja ljudske vrste. Thomas Wynn je prosudio da je za izradu acheulijanske sjekire bio potreban stupanj inteligencije koji određuje jednu posve modernu odraslu osobu. Gowlett, poput Wynna, razmatra razinu operativnog mišljenja potrebnu za korištenje primjerenog oruđa, primjerene snage i primjerenog kuta udarca, te fleksibilnosti potrebne za izradu sjekire. Zaključuje da je izrada zahtijevala vješto rukovanje, koncentraciju, trodimenzionalnu vizualizaciju oblika i planiranje, te da su spomenute sposobnosti bile uvriježene kod ranih ljudskih bića prije gotovo dva milijuna godina i to je, dodaje Gowlet, činjenica, a ne puko nagađanje.

U golemome vremenskom rasponu paleolitika dogodilo se, prema Rollandu, neobično malo promjena u tehnologiji. Gerhard Kraus ističe da je tijekom dva i pol milijuna godina napredak u kamenom oruđu bio ravan nuli. Pod svjetlom novih spoznaja o pred-povijesnoj inteligenciji, ta stagnacija prilično zbunjuje znanstvenike. Prema Wymerovu sudu, teško je shvatiti zašto je napredak bio tako spor. Čini mi se vrlo vjerojatnim da je upravo inteligencija, poučena uspjehom i zadovoljstvom skupljačko-lovačkog života, pravi razlog navedenog izostanka napretka. Podjela rada, pripitomljavanje životinja, simbolička kultura - sve je to odbačeno vrlo rano. Suvremeno mišljenje, utjelovljeno u postmoderni, htjelo bi zanijekati zbiljnost rascjepa između prirode i kulture; međutim, s obzirom na mogućnosti prisutne u ljudi prije pojave civilizacije, moglo bi se reći da su oni davno odabrali prirodu umjesto kulture. Također je vrlo popularno svaki ljudski čin ili predmet promatrati u njegovu simboličkom značenju, a to je - općenito govoreći - još jedna sastavnica negiranja suprotstavljenosti prirode i kulture. Ali, tu je na djelu kultura kao manipulacija temeljnim simboličkim formama. Čini se doista neupitnim da konkretizirano vrijeme, jezik - pisani svakako, a vjerojatno i govorni - te broj i umjetnost, nisu tijekom cijeloga tog vremena imali nikakvo osobito značenje, unatoč inteligenciji potpuno sposobnoj za njih.

Htio bih, onako usput, izraziti svoje slaganje s Goldschmidtom koji ističe da je skrivena dimenzija u izgrađivanju simboličkoga svijeta vrijeme. Srodne su tome i riječi Normana O. Browna: život bez tlačenja nije dio povijesnog vremena, podsjećaju me na to da vrijeme kao materijalnost nije sadržano u zbilji, nego je ono toj zbilji nametnuto preko kulture kao prvi kulturalni namet. A kako je ta osnovna dimenzija simboličke kulture napredovala, tako je u jednakoj mjeri jačalo otuđenje od prirodnog.

Cohen simbole vidi ključnim sastavnicama razvitka i održavanja društvenog poretka. To - poput velikog broja pozitivnih dokaza - upućuje na činjenicu da prije pojave simbola nije vladalo stanje nereda koje bi pojavu simbola učinilo nužnom. Na sličnome tragu, Lévi-Strauss je istaknuo da mitsko mišljenje uvijek napreduje od svijesti o oprekama prema njihovu razrješenju. U čemu dakle leži uzrok izostanka poretka, sukoba ili “opreka”? Literatura koja se bavi paleolitikom gotovo da uopće ne postavlja to ključno pitanje, iako postoje tisuće monografija posvećenih pojedinim odrednicama tog razdoblja. Osobno mi se razumnom čini hipoteza da je podjela rada - neprimjećena zbog svojeg ledenjački sporog napredovanja i neshvaćena zbog svoje novine - otvorila sitne pukotine u ljudskoj zajednici i potaknula nezdravo ophođenje prema prirodi. U kasnom gornjem paleolitiku, prije petnaest tisuća godina, počinju se opažati tragovi specijaliziranog skupljanja biljaka na području Bliskoga Istoka, te specijaliziranog lova, primijetio je Gowlett.

Naglu pojavu simboličkih djelatnosti - dakle, obreda i umjetnosti - u Gornjem paleolitiku, arheolozi su protumačili kao jedno od velikih iznenađenja pretpovijesti, uzevši u obzir nepostojanje tih djelatnosti u srednjem paleolitiku. No, utjecaj podjele rada i prirodne specijalizacije sve se snažnije očitovao preko razbijanja cjelovitosti i prirodnog poretka, što je trebalo nekako nadoknaditi. Zanimljivo je pritom da taj prijelaz na civilizaciju mnogi i dalje smatraju bezopasnim. Foster ga gotovo oduševljeno pozdravlja, zaključujući da se simbolički oblik pokazao veoma primjenjivim, budući da je Homo sapiens postao materijalnim gospodarom svijeta! On je zasigurno u pravu kada ističe da je uporaba simbola istinska bit kulture, ali istodobno potpuno zanemaruje činjenicu da je ta uspješna prilagodba polučila otuđenje i uništenje prirode koje je poprimilo današnji zastrašujući izraz.

Razumno je pretpostaviti da je simbolički svijet potekao iz uobličenja jezika koji se, pak, nekako pojavio iz matrice sveobuhvatne neverbalne komunikacije, kako ističu Tanner i Zihlman, te iz izravnog kontakta licem u lice. Iako ne postoji slaganje u vezi s vremenom pojave jezika, nema, također, ni dokaza o postojanju govora prije razdoblja kulturne eksplozije kasnog gornjeg paleolitika. Čini se da je jezik djelovao poput zapreke, poput sredstva putem kojega je život, prema Mumfordovim riječima, stavljen pod stroži nadzor, te je njime zaustavljena poplava slika i podražaja kojoj je predmoderni pojedinac bio izložen. U tom smislu, jezik vjerojatno označava početak odstupanja od otvorenog života i zajedništva s prirodom, te kretanje prema životu više usmjerenom k nadvladavanju i pripitomljavanju, a koji je uslijedio nakon inauguracije simboličke kulture. Također je vjerojatno pogrešno pretpostaviti da je mišljenje napredovalo - ako uopće i postoji nešto takvo kao neutralno mišljenje, čije bi napredovanje moglo biti općenito priznato - budući da mi zapravo mislimo u jeziku; međutim, ne postoje nikakvi čvrsti dokazi da to tako mora biti, ističe Allport.

Postoje mnogi primjeri pacijenata koji su, zbog posljedica moždanog udara ili sličnih oštećenja, potpuno izgubili sposobnost govora, uključujući i mogućnost intrapersonalnog, unutarnjeg razgovora, a da su pritom bili potpuno sposobni za jasno, suvislo razmišljanje svih vrsta. Prema Donaldovim riječima, ti podaci snažno upućuju na to da je ljudska intelektualna sposobnost jedinstveno moćna, čak i bez postojanja jezika.

Kada je riječ o djelatnoj simbolizaciji, Goldschmidt je, čini se, u pravu kada prosuđuje da je možda upravo obred - koji se pojavljuje u gornjem paleolitiku - bio ključna sastavnica ustroja kulture, odgovorna za usađenu joj sklonost širenju. Obred je odigrao niz vodećih uloga u onome što Hodder naziva nesmiljenim razvojem simboličkih i društvenih struktura koji se zbivao usporedno s dolaskom kulturnog posredovanja. Obred je bio ključno sredstvo za postizanje i učvršćivanje društvene povezanosti, ističu Johnson i Conkey; tako, primjerice, totemski obredi snaže jedinstvo klana.

Početak uspona pripitomljavanja životinja ili pripitomljavanja prirode očituje se u kulturalnom uređivanju divljine putem obreda. Očito je da viđenje žene kao divlje ili opasne datira iz tog vremena. Figurice Venere, rabljene u obredne svrhe, javljaju se prije 25.000 godina kao primjer najranijeg simboličkog uobličenja žene koji se rabio u svrhu reprezentacije i kontrole, ističe Hodder. Podređivanje divljine očituje se još konkretnije u pojavi sustavnog izlovljavanja krupnih sisavaca; obred je bio sastavnim dijelom te djelatnosti.

Kao šamanska djelatnost, obred se može smatrati i vrstom izlaska iz stanja u kojemu je, prema Leonardovim riječima, svim tadašnjim ljudima zajedničkom bila svijest koju bismo danas odredili kao izvanosjetilnu. Kada su, međutim, samo specijalizirani pojedinci preuzeli pravo na tu razinu percepcije koja je nekoć vjerojatno bila zajedničko obilježje, učinjeni su daljnji koraci u smjeru promicanja i osnaživanja podjele rada. Povratak izvornome blaženstvu putem obreda gotovo je univerzalna tema mitova, pri čemu obredne radnje obećavaju, između ostalih blagodati, rastvaranje mjerljivog vremena. Taj sadržaj obreda upućuje na prazninu koju on, poput cijele simboličke kulture, navodno popunjava. Kao sredstvo uspoređivanja osjećaja, kao metoda kulturnog usmjeravanja i obuzdavanja, obred - prema Benderu - uvodi umjetnost, kao vid obrednog izraza.

Nema nikakve dvojbe, ističe Gans, da različiti oblici svjetovne umjetnosti svoje porijeklo vuku iz obreda. Počinje se javljati osjećaj nelagode, osjećaj da ranija, izravna izvornost polako nestaje. Mislim da je La Barre u pravu kada prosuđuje da i umjetnost i religija izniču iz nezadovoljene žudnje. Kultura, dakle - u početku apstraktnim, jezičnim putem, a zatim posredstvom obreda i umjetnosti - pokušava umjetnim putem riješiti duhovnu i društvenu tjeskobu. Obred i magija, ističe Wymer, vjerojatno su imali snažnu prevlast u ranoj, gornjopaleolitskoj umjetnosti, te su - uz sve naglašeniju podjelu rada - igrali ključnu ulogu u koordinaciji i usmjeravanju zajednice. Slično tomu, Pfeiffer je slavne pećinske crteže, nastale u Europi u vrijeme gornjeg paleolitika, opisao kao izvorni oblik inicijacije mladeži u tada već složeni društveni sustav, oblik nužan za održavanje reda i discipline. I umjetnost je, dakle, pridonijela uspostavi nadzora nad prirodom, primjerice kao dio razvitka najranije faze teritorijalizma.

S pojavom simboličke kulture, i njoj inherentne volje za manipulacijom i nadzorom, otvoren je prostor pripitomljavanju prirode. Nakon dva milijuna godina ljudskog života u granicama prirode, života u ravnoteži s drugim divljim vrstama, poljoprivreda je izmijenila naš način života, način prilagođavanja i to na neviđen način. Nikada prije nije se dogodila toliko bitna i radikalna promjena jedne vrste u tako kratkom vremenu. Samopripitomljavanje putem jezika, obreda i umjetnosti je nadahnulo pripitomljavanje biljaka i životinja koje je ubrzo uslijedilo.

Pojavivši se prije tek 10.000 godina, zemljoradnja je ubrzo odnijela pobjedu; jer nadzor, po svojoj naravi, s vremenom postaje sve snažniji. Kada se jednom javila želja za proizvodnjom, pokazalo se da je proizvodnja sve produktivnija što je nadzor učinkovitiji, odnosno snažniji i prilagođeniji. Zemljoradnja potiče sve snažniju podjelu rada, uspostavlja materijalne temelje društvene hijerarhije i pokreće razaranje okoliša. Svećenici, kraljevi, naporan rad, spolna nejednakost i ratovi, neke su od njezinih prilično izravnih specifičnih posljedica. I dok su paleolitski ljudi uživali veoma raznovrsnu prehranu, koristeći se u prehrambene svrhe tisućama biljaka, s pojavom zemljoradnje ti su izvori uvelike smanjeni.

S obzirom na inteligenciju i veliko praktično znanje čovječanstva iz kamenog doba, često se postavljalo pitanje: Zašto se zemljoradnja nije pojavila milijun godina prije Krista, nego tek osam tisuća godina prije nove ere? Osobno sam ponudio kratak odgovor u smislu lagano ubrzavajućeg otuđenja, koje se javilo kao posljedica podjele rada i simbolizacije, no uzevši u obzir negativne rezultate tog procesa, spomenuti fenomen još zaslužuje priličnu pozornost. Prema Binfordovim riječima, ključno pitanje nije, stoga, zašto se zemljoradnja... nije posvuda jednoliko razvila, nego zašto se ona uopće razvila? Okončanje razdoblja skupljačko-lovačkog života donijelo je opadanje u veličini, stasu i snazi građe ljudskog kostura, te potaknulo propadanje zubā, različita oboljenja vezana za prehranu i najzaraznije bolesti. Jednom riječju, zaključuju Cohen i Armelagos, opći rezultat te promjene je bio sveobuhvatni pad kakvoće - a vjerojatno i duljine - ljudskog života.

Sljedeći je ishod bio izum broja koji je - prije pojave vlasništva nad usjevima, životinjama i zemljom, kao temelja zemljoradnje - bio potpuno nepotreban. Razvoj brojeva dodatno je potaknuo poriv da se zemlji pristupa kao nečemu što treba podrediti. Pripitomljavanje je potaknulo i potrebu za pismom zbog najranijih poslovnih transakcija i političke administracije. Lévi-Strauss je u tom smislu prilično uvjerljivo izveo tvrdnju da je primarna funkcija pismene komunikacije bilo olakšanje iskorištavanja i podčinjavanja; gradovi i carstva, primjerice, bez nje ne bi mogli postojati. Tu jasno uočavamo združivanje logike simbolizacije i rasta kapitala.

Usklađivanje, ponavljanje i ustaljenost - ključne sastavnice civilizacije zaslužne za njezin uspjeh - zamijenile su spontanost, očaranost i očitovanja predzemljoradničkog ljudskog stanja koje se dugo održalo. Clark upućuje na izobilje dokolice u vrijeme skupljača lovaca, te zaključuje da upravo dokolica i uz nju vezan lagodan način života, za razliku od oskudice i cjelodnevnog rintanja, krije odgovor na pitanje dugotrajne statičnosti društvenog života. Jedan od najtrajnijih i najproširenijih mitova govori o postojanju zlatnog doba obilježenog mirom i nevinošću, te o pojavi nečeg što je uništilo tu idilu i osudilo nas na bijedu i patnju. Slika raja, ili kako god to nazvali, slika je života naših pretpovijesnih predaka koja izražava žudnju osviještenih poljodjelaca za izgubljenim životom slobode i odgovarajućeg spokoja.

Nekoć bogato okružje koje su ljudi naseljavali prije javljanja pripitomljavanja i zemljoradnje, danas više ne postoji. Nekolicini preostalih prastanovnika danas su ostala samo najzabačenija područja, ona izolirana mjesta koja zemljoradnicima trenutačno nisu potrebna. Svi preživjeli skupljači lovci, koji su nekako uspjeli izbjeći snažnom nastojanju civilizacije da ih pretvori u robove - odnosno zemljoradnike, političke subjekte, nadničare, itd. - izloženi su posljedicama susreta s drugim narodima.

Duffy ističe da su u današnjih skupljača lovaca koje je proučavao, Mbuti Pigmeja iz Središnje Afrike, uočljive promjene u kulturi nastale kako zbog višestoljetnog dodira sa susjednim zemljoradničkim pučanstvom, tako i zbog dugotrajne izloženosti državnim vlastima i misionarima. No, čini se da je nagnuće izvornom životu ipak uspjelo preživjeti sve te godine: Pokušajte zamisliti, piše Duffy, način života u kojem su zemlja, skrovište i hrana slobodni i gdje nema vođa, šefova, politike, organiziranog kriminala, poreza ili zakona. Dodajte tome prednosti pripadanja društvu u kojemu se sve dijeli, u kojemu nema bogatih i siromašnih i u kojemu sreća ne znači nakupljanje materijalnih bogatstava. Valja dodati da Mbutiji nikada nisu pripitomljavali životinje, niti sijali usjeve.

Nezemljoradničke skupine odlikuje veoma zdrav spoj male količine rada i materijalnog obilja. Bodley je otkrio da pleme San ili Bušmani iz negostoljubivog područja pustinje Kalahari u Južnoj Africi, rade vremenski manje, a manji broj članova plemena uopće ne mora raditi, u usporedbi sa susjednim plemenima koja obrađuju zemlju. U doba suše, međutim, ta se susjedna plemena za pomoć obraćaju upravo plemenu San. Tanaka, primjerice, ističe da Bušmani začudno malo vremena provode radeći, a puno vremena troše na odmor i zabavu, dok drugi autori često napominju da su Bušmani puno vitalniji i slobodniji od okolnih sjedilačkih zemljoradnika, te zbog toga žive puno sigurnije i mirnije.

Flood napominje da prema mišljenju Australskih Aboridžina rad na obrađivanju zemlje i sađenju biljaka uvelike premašuje moguće prednosti takvog života. Govoreći općenito, Tanaka je ukazao na izobilje i postojanost biljne prehrane u društvima ranog čovječanstva jednako kao i u svakom modernom skupljačkom društvu. Jednako tako i Festinger upućuje na činjenicu da je u paleolitiku značajna količina hrane bila dostupna bez puno truda, te dodaje da i današnje skupine skupljača lovaca žive sasvim dobro, iako su stjerane u vrlo sužena područja. Hole i Flannery sabiru sve to i ističu da niti jedna skupina na svijetu nema više slobodnog vremena od skupljača lovaca koji to vrijeme troše ponajprije na igru, razgovor i opuštanje. Oni imaju mnogo više slobodnog vremena, dodaje Binford, od suvremenih industrijskih ili poljoprivrednih radnika, pa čak i od profesora arheologije.

Prema Vaneigemovim riječima, nepripitomljeni znaju da samo sadašnjost može biti potpuna. To zapravo znači da oni vode neusporedivo neposredniji, zbijeniji i strastveniji život od nas. Često se govori da nekoliko revolucionarnih dana vrijedi više od cijelog stoljeća; dok ne dođu takvi dani ostaje nam da gledamo u jučer i sutra, piše Shelly, i čeznemo za onime što još nije...

Ako sadašnjost bude pravilno ispunjena, prošlost i budućnost će se, prema vjerovanju plemena Mbuti, pobrinuti same za sebe. U životima primitivnih naroda sjećanja ne igraju nikakvu ulogu i oni općenito ne obraćaju pozornost na rođendane ili mjerenje godina, napominje Cipriani. Kada je pak riječ o budućnosti, oni ne pokazuju veliku želju za utjecanjem na nešto što još ne postoji, baš kao što ne žele osobito utjecati na prirodu. Njihovo iz-trenutka-u-trenutak sjedinjavanje s prolaskom i tijekom prirodnoga svijeta ne isključuje svijest o godišnjim dobima, ali ona ne stvara otuđenu svijest o vremenu koja bi ih odvojila od sadašnjosti.

Iako suvremeni skupljači lovci jedu više mesa od njihovih pretpovijesnih predaka, biljna hrana još čini osnovu njihove prehrane u tropskim i suptropskim krajevima, ističu Lee i Yellen. I pleme San iz Kalaharija i Hazda iz Istočne Afrike, gdje divljači ima puno više nego u Kalahariju, 80 posto sredstava za život pribavljaju skupljanjem, napominje Tanaka. Članovi !Kung ogranka plemena San tragaju za više od stotinu vrsta biljaka i ne pokazuju nikakve znakove oboljenja vezanih uz prehranu. Isto se može reći za zdravu, raznovrsnu prehranu australskih prastanovnika, napominju Fisher i Flood. Prehrana skupljača je općenito bolja od one obrađivača, glad je u njih vrlo rijetka, a zdravstveno im je stanje općenito puno bolje, s puno manje kroničnih oboljenja, tvrde Lee, Devore i Ackerman.

Lauren van der Post zadivilo je izobilje smijeha u plemena San. Smijeh je to koji dolazi iz samoga trbuha i ne može ga se čuti među civiliziranim ljudima. To autorica smatra znakom velike krepkosti i čulne izoštrenosti koja se nekako ipak uspjela održati i izbjeći naletima civilizacije. Truswell i Hansen našli su to isto kod člana plemena San koji je preživio goloruki sukob s leopardom; iako je pretrpio ozljede, uspio je ubiti životinju golim rukama.

Stanovnici Andamanskog otočja smještenog zapadno od Thailanda nemaju vođa, simboličko predstavljanje posve im je nepoznato i nemaju domaćih životinja. Među njima nema agresivnosti, nasilja i bolesti; rane im zacjeljuju iznenađujuće brzo, a vid i sluh osobito su im izoštreni. Navodno su ta čula ponešto oslabila nakon provale Europljana u 19. stoljeću, no oni još pokazuju neobične tjelesne sposobnosti pa su tako, primjerice, imuni na malariju, koža im je dovoljno rastezljiva da sprječava pojavljivanje postporođajnih strija i bora koje običavamo povezivati sa starenjem, a zubi su im nevjerojatno snažni: Cipriani potvrđuje da je vidio djecu od 10 do 15 godina starosti kako zubima lome čavle. Također je posvjedočio andameški običaj skupljanja meda bez ikakve zaštitne odjeće; ipak, piše Cipriani, pčele ih nikada ne ubodu, a gledajući ih pri tom poslu, čovjek dobiva osjećaj sudjelovanja u nekoj drevnoj tajni koja je nestala u civiliziranome svijetu.

De Vries je naveo velik broj usporedbi koje potvrđuju bolje zdravlje skupljača lovaca, uključujući izostanak degenerativnih oboljenja i mentalnih retardacija, te lak i bezbolan porođaj. On također ističe da te odlike počinju slabiti od trenutka dodira s civilizacijom.

Postoji, nadalje, čitav niz dokaza koji upućuje ne samo na tjelesnu i emocionalnu krepkost članova primitivnih zajednica, nego i na njihove izoštrene osjetilne sposobnosti. Darwin spominje ljude koji su na najjužnijem dijelu Južne Afrike hodali gotovo posve goli po velikoj hladnoći, dok Peasley spominje Aboridžine koji su poznati po sposobnosti da prežive vrlo hladne pustinjske noći bez imalo odjeće. Lévi-Strauss je bio zapanjen sposobnošću članova jednog (južno-američkog) plemena da vide planet Veneru usred bijela dana, sposobnošću koja je usporediva s onom sjeverno-afričkog plemena Dogon koje Sirius B smatra najvažnijom zvijezdom; članovi tog plemena su svjesni, bez ikakvih pomagala, postojanja zvijezde koju je moguće pronaći isključivo najsnažnijim teleskopima. Na tom tragu, Boyden je potvrdio sposobnost Bušmana da golim okom vide četiri Jupiterova mjeseca.

U djelu Bezopasni ljudi iz 1959. godine, Marshall spominje kako je jedan Bušman bez prestanka hodao do određenog mjesta u središtu goleme ravnice, na kojem nije bilo nikakvog grma ili drveta koje bi ga označavalo, te je ukazao na vlat trave omotanu jedva primjetnom niti penjačice. Naišao je na nju prije nekoliko mjeseci u kišnom razdoblju, dok je još bila zelena. Sada je, u vrijeme suše, na tome mjestu iskopao sočan korijen i utažio žeđ. Van der Post je, također u pustinji Kalahari, razmatrao sansko-bušmansku sjedinjenost s prirodom, razinu iskustva koju bi se moglo nazvati gotovo mističnom. Čini se, primjerice, da članovi plemena znaju kakav je to osjećaj biti slon, lav, antilopa, bivol, gušter, prugasti miš, bogomoljka, stablo baobaba, žutopjega kobra ili zvjezdooki pasanac, da spomenem tek dio začudnog mnoštva životinja među kojima žive. Čini se gotovo neuglednim dodati da se skupljačima lovcima oduvijek pripisuje sposobnost praćenja tragova koja se gotovo ne može razumski objasniti.

Rohrlich-Leavitt je zapisao da podaci pokazuju da su skupljači lovci većinom neteritorijalni i bilokalni; da odbacuju nasilje i natjecanje u skupini; slobodno dijele sva sredstva, cijene jednakost i osobnu autonomiju u kontekstu skupne suradnje, te su brižni i nježni roditelji.

Mnogi istraživači - primjerice, Marshall, Sahlins, Pilbeam, Damas, Diamond, Lafitau, Tanaka, Wiessner, Morris, Riches, Smith i Mithen - ističu međusobnu diobu i jednakost kao možda najsnažnije odlike takvih skupina. Lee je ukazao na općenitu sklonost diobi među prastanovnicima, dok Marshalovo klasično djelo iz 1961. godine govori o etici darežljivosti i skromnosti koja upućuje na naglašenu jednakost među skupljačima lovcima. Tanaka donosi tipičan primjer: Najcjenjenija karakterna osobina je darežljivost, a najprezrenije i najomraženije su škrtost i sebičnost.

Baer navodi jednakost, demokraciju, osobnost, individualizam i brižnost kao ključne vrline neciviliziranih, a Lee upućuje na potpuni zazor od hijerarhijskog stupnjevanja među jednostavnim prastanovničkim narodima diljem svijeta. Leacock i Lee su naznačili da svako spominjanje autoriteta izaziva među članovima plemena !Kung ismijavanje i srdžbu, a isto vrijedi i za Mbutije, Hazde, Montagnais-Naskapije i mnoge druge. Čak niti otac šire obitelji ne može reći svojim sinovima i kćerima što trebaju raditi. Govoreći o plemenu !Kung iz Botswane, Lee ističe da se većina članova ravna prema vlastitom unutarnjem nahođenju. Ingold prosuđuje da je u većini lovačkih i skupljačkih društava najviša vrijednost, načelo autonomije pojedinca, što je slično Wilsonovu isticanju etike neovisnosti koja je svojstvena svim otvorenim društvima. Cijenjeni terenski antropolog Radin odlazi tako daleko da ističe kako je u primitivnom društvu svaki zamislivi oblik osobnog očitovanja ili izraza potpuno slobodan i niti jedan vid ljudske osobnosti ne podliježe moralnoj osudi.

Turbull je ustroj društvenog života plemena Mbuti opisao kao vakuum, izostanak unutarnjeg sustava koji je gotovo anarhičan. Prema Duffyju, Mbutiji su po prirodi acefalni - nemaju vođa ili vladara, a odluke vezane uz skupinu donose se konsenzusom. Razlika između starosjedilaca i zemljoradnika po tom pitanju, kao i po mnogim drugim, jednostavno je golema. Primjerice, zemljoradnička Bantu plemena, poput Saga, okružuju pleme San i ustrojena su po načelima kraljevstva, hijerarhije i rada; pleme San iskazuje jednakost, autonomiju i diobu. Razlog te drastične razlike leži u načelu pripitomljavanja.

Dominacija u društvu nije nepovezana s dominacijom nad prirodom. U skupljačko-lovačkim društvima nema, međutim, nikakve čvrste hijerarhije između ljudske i neljudskih vrsta - ističe Noske - a odnosi među članovima također su nehijerarhijski. Životinje koje love za hranu, oni u pravili smatraju sebi jednakima; taj bitno egalitaran odnos biva dokinut pojavom pripitomljavanja. Kada se sve snažnije otuđenje od prirode pretvorilo u očit društveni nadzor (primjerice u zemljoradnji), nisu se izmijenili samo društveni odnosi. Opisi mornara i istraživača koji su stizali u novootkrivena područja govore nam da divlji sisavci i ptice nisu pokazivali nikakav strah pred ljudskim uljezima, ističe Brock. Nekolicina suvremenih skupljačkih naroda, poput filipinskih Tasadyja, uopće se nije bavila lovom prije susreta s vanjskim svijetom, a iako većina nedvojbeno lovi, to najčešće nije nasilan čin, ističe Rohrlich-Leavitt. Turnbull opisuje lov Mbutija kao čin lišen nasilnog duha koji je čak prožet nekom vrstom žaljenja. Hewitt izvještava o suosjećanju između lovca i lovine u Xan Bušmana na koje je naišao u 19. stoljeću.

Kada je riječ o nasilju među skupljačima lovcima, Lee ističe da pleme !Kung mrzi tučnjavu, a svakoga tko se želi tući smatraju glupim. Prema Duffyjevim riječima, Mbutiji na svaki oblik nasilja između dvije osobe gledaju s velikim zgražanjem i odbojnošću, a nasilje nikada nije predstavljeno u njihovu plesu i uprizorenjima. Ubojstva i samoubojstva, zaključuje Bodley, veoma su rijetka među nepomućenim članovima skupljača lovaca. Kroeber pak ističe da je ratoborna narav starosjedilačkog stanovništva Amerike često bila potencirana kako bi se opravdali europski osvajački pohodi; pleme Komanči, ističe Fried, živjelo je stoljećima prije nadiranja Europljana potpuno nenasilnim životom, a nasilni su postali tek nakon dodira s pljačkaškom civilizacijom.

Razvoj simboličke kulture, koji je brzo doveo do pojave zemljoradnje, povezan je preko obredā s otuđenim društvenim životom članova preostalih skupina prastanovnika. Bloch je našao povezanost između razinā obreda i hijerarhije. Shvaćena negativno, Woodburnova istraživanja mogu otkriti povezanost između odsutnosti obreda i odsutnosti specijaliziranih uloga i hijerarhije među čalnovima tanzanijskog plemena Hazda. Turnerovo istraživanje zapadno-afričkog plemena Ndembu otkriva izobilje obrednih struktura i obredā koji su zamišljeni kao svojevrsno uprizorenje sukobā koji su se javili nakon raspada ranijeg, otvorenijeg društva. Svi ti obredi i strukture djeluju u smjeru političkog sjedinjenja. Obred je repetitivna djelatnost čiji je ishod i učinak u biti osiguran društvenim ugovorom; on samo upućuje na činjenicu da simboličke djelatnosti, putem članstva u skupini i društvenih pravila, osiguravaju nadzor, piše Cohen. Obred baštini koncept nadzora i dominacije te, prema Hitchcockovim riječima, stremi uspostavi vodećih uloga i centraliziranih političkih struktura. Monopol obrednih institucija, dodaje Bender, očito proširuje koncept autoriteta, a možda je i samo izvorište formalnog autoriteta.

Među zemljoradničkim plemenima Nove Gvineje, vodstvo je - zajedno s nejednakošću koju ono podrazumijeva - zasnovano na sudjelovanju u hijerarhijama obredne inicijacije ili na šamanističkom duhoposredništvu. U ulozi šamana vidimo, stoga, konkretno očitovanje obreda i njegov doprinos dominaciji u ljudskome društvu.

Radin je razmatrao čestu pojavu, jednako zastupljenu među azijskim i sjeverno-američkim plemenima, kada šamani ili liječnici sami domišljaju i razvijaju teoriju kako su jedino oni u doticaju s nadnaravnim. Taj isključivi pristup opunomoćuje ih na štetu drugih; Lommel je uočio ravnotežu između jačanja duhovne snage šamana i slabljenja te snage u ostalih članova skupine. Obred, stoga, ima prilično očit utjecaj na odnose moći u svim područjima života i utjelovljena je suprotnost ranijih razdobljā lišenih religijskog vodstva.

Šamani Brazilskog plemena Batuque tvrde, primjerice, da svaki od njih ima vlast nad pojedinim duhovima te, poput svećenika iz sektā koje se međusobno natječu za prevlast, nude klijentima nadnaravne usluge. Prema Mullerovu mišljenju, specijalisti te vrste koji imaju magičnu vlast nad prirodom... na kraju po pravilu stječu vlast nad ljudima. I doista, šaman je često najmoćniji pojedinac u predzemljoradničkim društvima; on ima mogućnost pravljenja promjena. Johannessen iznosi tezu da je otpor prema novom konceptu planiranja prisutan, primjerice, u indijanskih plemena na jugozapadu Amerike, potisnut upravo utjecajem šamana. Marquardt je, slično tome, naznačio da su strukture obrednog autoriteta odigrale važnu ulogu u pokretanju i organiziranju proizvodnje u Sjevernoj Americi. Još jedan istraživač američkih plemena, Ingold, opazio je važnu vezu između šamanskog ovladavanja onim divljim u prirodi i pojave podčinjavanja žena.

Bernt se, proučavajući Aboridžine, između ostalog bavio i utjecajem obredne spolne podjele rada na razvoj negativnih spolnih uloga, dok Randolph sljedećim riječima pogađa samu bit: obredna je djelatnost potrebna za stvaranje "pravih" muškaraca i žena. U prirodi, međutim, nema nikakva razloga za podjelu među spolovima, ističe Bender. Nju se mora stvoriti putem prisile i tabua, te ‘opriroditi’ putem ideologije i obreda.

Ali, društva skupljača lovaca po samoj svojoj naravi oduzimaju obredu mogućnost da pripitomi žene. Struktura (ili točnije nestruktura) skupina koje počivaju na jednakosti, pa čak i onih koje su najsnažnije upravljene na lov, uključuje jamstvo autonomije obaju spolova. To jamstvo leži u činjenici da su tvari potrebne za održanje jednako dostupne i ženama i muškarcima, te da, nadalje, uspjeh skupine ovisi o suradnji zasnovanoj na toj autonomiji. Djelokrug spolova često je ponešto odvojen, no kako je doprinos ženā općenito barem jednak onome muškaraca, jednakost spolova je ključna odlika starosjedilačkih društava, ističe Ehrenberg. Mnogi su antropolozi - poput Fluer-Lobbana, Rohrlich-Leavitta, Sykesa, Weatherforda i Leacocka - zaključili da je položaj ženā u skupinama prastanovnika bio viši nego u bilo kojem drugom tipu društva. Turnbull tako primjećuje da u svim bitnim odlukama plemena Mbuti, muškarci i žene imaju jednako pravo glasa, budući da su lov i skupljanje jednako važni. On jasno ističe da postoji određena diferencijacija spolova - vjerojatno puno veća nego što je to bio slučaj u njihovih predaka - ali bez uspostave odnosa nadređenosti ili podređenosti. Štoviše, prema riječima Posta i Taylora, muškarci plemena !Kung rade puno duže od žena.

Kada je riječ o podjeli rada koja se uvriježila među suvremenim skupljačima lovcima, valja dodati da ta diferencijacija ulogā ni u kojem slučaju nije univerzalna. Ona to nije bila ni u vrijeme kada je rimski povjesničar Tacit, pišući o Feničkom i Baltičkom području, zapisao da: se žene prehranjuju lovom, baš poput muškaraca... a njihov je plijen puno veći od uroda ljudi koji se iscrpljuju radeći u polju. Ili kada je Prokopije, u šestom stoljeću prije Krista, zapisao da Seritifini - koji su živjeli na području današnje Finske - niti sami obrađuju zemlju, niti to žene rade umjesto njih, nego žene u pravilu love zajedno s muškarcima. Žene plemena Tiwi s Melvillskog otočja svakodnevno love, baš kao i žene plemena Agta s Filipina. U društvu Mbutija, spolna specijalizacije gotovo da ne postoji. Čak je i lov zajednički posao, obavještava nas Turnbull, a Cotlow svjedoči da je lov među tradicionalnim Eskimima (ili je to barem bio) zajednički posao cijele obiteljske skupine.

Darwin je pronašao još jedan vid spolne jednakosti: u krajnje barbarskim plemenima, piše on, žene imaju puno veću slobodu biranja, odbijanja i zavođenja svojih ljubavnika, te puno veću mogućnost promjene muža nego što bi se to moglo očekivati. !Kung Bušmani i Mbutiji primjer su, prema Marshallovim i Thomasovim riječima, takve autonomije žena; Čini se da žene napuštaju svoje muževe svaki put kada su nezadovoljne svojim brakom, zaključuje Begler.

Marshall ističe da je silovanje veoma rijetka pojava ili zapravo uopće ne postoji među članovima plemena !Kung. Još jedan zadivljujući fenomen među skupljačima lovcima jest sposobnost žena da spriječe trudnoću bez ikakvih sredstava protiv začeća. Mnoge hipoteze pokušale su objasniti tu pojavu, pa su - poput one koja ističe vezu između sprečavanja začeća i količine tjelesnog sala - na kraju odbačene. Prilično uvjerljivim čini se objašnjenje zasnovano na činjenici da su nepripitomljeni ljudi bitno usklađeniji s vlastitim tijelom. Prastanovničke žene nisu otuđene od osjetā i procesā u vlastitom tijelu, niti ih na bilo koji način umrtvljuju; kontrola trudnoće vjerojatno nije nimalo tajanstvena ljudima čija tijela nisu strani objekti na koje treba utjecati.

Zairski Pigmeji slave prvu mjesečnicu svake djevojke na velikoj svetkovini zahvalnosti i radosti, ističe Turnbull. Mlada žena osjeća ponos i zadovoljstvo, a čitava skupina izražava veliko veselje. No, među zemljoradničkim seljanima, ističe Duffy, žena koja prolazi menstrualni ciklus se smatra nečistom i opasnom, te putem tabua biva izolirana. Opušteni, egalitarni odnosi među muškarcima i ženama plemena San, te njihova fleksibilnost u ulogama i obostrano poštovanje, zadivili su Patriciu Draper; odnos je to, jasno ističe autorica, koji će se održati sve dok pleme živi životom skupljača lovaca.

Duffy je otkrio da djeca u logoru Mbutija svakog muškarca nazivaju ocem, a svaku ženu majkom. Djeci prastanovnika posvećuje se puno veća briga, te puno više vremena i pažnje, nego djeci u izoliranoj jezgri civilizirane obitelji. Van der Post i Taylor opisuju gotovo neprekidan kontakt bušmanske djeca s majkama i ostalim odraslim članovima plemena. Dojenčad plemena !Kung pokazuju, prema Ainsworthu, znakove vrlo ranog razvoja spoznajnih i motoričkih vještina. To se pripisuje, s jedne strane vježbi i poticajima koje pruža neometana sloboda kretanja, te s druge, visokom stupnju tjelesne nježnosti i bliskosti među roditeljima i djecom plemena !Kung.

Patricia Draper primjećuje da u igrama djece plemena !Kung gotovo uopće ne postoji natjecanje, a Marjorie Shostack ističe da se djevojčice i dječaci tog plemena igraju zajedno i ravnopravno sudjeluju u svim igrama. Otkrila je, također, da djecu ne sprječavaju u eksperimentalnim seksualnim igrama, što je, prema Turnbullu, u suglasju sa slobodom mladića i djevojaka plemena Mbuti da se u predbračne spolne odnose upuste s velikim samopouzdanjem i užitkom. S tim u vezi, Ruth Benedict zapisala je da pleme Zuni ne poznaje pojam grijeha. Krepostan način života nije osobito cijenjen... Ugodni odnosi među spolovima samo su jedan oblik ugodnih odnosa među ljudima... Seks je sastavni dio sretnog života.

Coontz i Henderson upućuju na sve veći broj dokaza koji idu u prilog pretpostavci da su odnosi među spolovima najegalitarniji upravo u najjednostavnijim društvima prastanovnika. Žene igraju ključnu ulogu u tradicionalnoj zemljoradnji, ali im taj doprinos - prema tvrdnjama Chevillarda, Lecontea i Whytea - ne donosi odgovarajući status, za razliku od slučaja u skupinama skupljača lovaca. Poput biljaka i životinja, žene s razvojem zemljoradnje bivaju sve snažnije podvrgnute pripitomljavanju. Kultura, osiguravši svoj status uspostavom novog poretka, traži čvrsto potiskivanje nagona, slobode i seksualnosti. Sav nered mora biti prognan, a sve elementarno i spontano mora biti čvrsto zauzdano. Kreativnost žena i sama bit njihove seksualne osobnosti potiskuju se kako bi se otvorio prostor za ulogu - naglašenu u svim seljačkim religijama - Velike Majke, odnosno, plodne gojiteljice muškaraca i hrane.

Muškarci južno-američkog ratarskog plemena Munduruc poistovjećuju biljke i seks u iskazu koji se odnosi na podčinjavanje žena: Pripitomljavamo ih, govore oni, pomoću banane. Simone de Beauvoir prepoznala je u jednačenju pluga i falusa simbol muškog autoriteta nad ženama. U amazonskom plemenu Jivaro, još jednoj zemljoradničkoj skupini, žene su tegleće životinje i osobno vlasništvo muškaraca, napominje Herner; otimanje odraslih žena, dodaje Ferguson, česta je pojava u ratovima između tih nizinskih južno-američkih plemena.

Izrabljivanje i izoliranje žena funkcije su zemljoradničkih društava, napominje Gregor, a žene i dalje obavljaju većinu ili čak sve poslove u takvim skupinama, dodaje Morgan.

Prema Lathrapovim riječima, spomenute skupine prakticiraju lov na glave kao dio endemskoga rata oko željene obradive zemlje; lov na glave i gotovo neprekidno ratovanje prisutni su i kod ratarskih plemena na visočjima Nove Gvineje. Lenskijevi su nakon istraživanja poduzetog 1974. godine zaključili da je rat vrlo rijedak među prastanovnicima, ali je izrazito učestala pojava u zemljoradničkim društvima. Wilson pak sažeto zaključuje: Osveta, prijevare, pobune, ratovi i sukobi se pojavljuju i tipični su za pripitomljene narode.

Plemenski sukobi, tvrdi Godelier, mogu se objasniti prvenstveno u odnosu prema kolonijalnoj dominaciji, a njihovo ishodište ne treba tražiti u funkcioniranju predkolonijalnih struktura. Dodir s civilizacijom nedvojbeno može imati uznemirujući, degenerativan učinak, ali Godelierov marksizam - njegova nevoljkost da dovede u pitanje pripitomljavanje/proizvodnju - jest, čini se, bitna sastavnica takve prosudbe. Moglo bi se, stoga, reći da Copper Eskimi - u čijim se skupinama, prema Damasovim riječima, često događaju ubojstva - duguju to nasilje učinku vanjskih utjecaja, ali valja pritom svakako spomenuti i njihovo korištenje pripitomljenih pasa.

Arens pak, na prilično sličnoj ravni s Godelierom, napominje da je kanibalizam kao kulturalni fenomen zapravo izmišljen i da su ga promovirali strani osvajači. Postoje, međutim, zapisi koji tu pojavu bilježe slučajno baš u naroda uključenih u proces pripitomljavanja. Hoggova istraživanja otkrivaju, primjerice, kanibalizam u pojedinih afričkih zemljoradničkih plemena, preplavljenih obredima. Kanibalizam je općenito oblik kulturalnog nadziranja kaosa u kojem žrtva predstavlja ono životinjsko ili sve ono što treba ukrotiti, ističe Sanday. Svakako je znakovito da je jedan od važnijih mitova među stanovnicima otoka Fidži, koji govori o tome Kako su Fidžijanci postali kanibali, doslovno priča o sjetvi. Jednako tako, visoko pripitomljeni i vremena svjesni Azteci prinosili su ljudske žrtve kako bi ukrotili samovoljne sile i održali društvenu ravnotežu u izrazito otuđenome društvu. Kao što ističe Norbeck, nepripitomljena, kulturalno siromašna društva lišena su kanibalizma i ljudskih žrtava.

Uz jednu od temeljnih potvrda teze o pojavi nasilja u složenijim društvima, Barnes napominje da su izvještaji o teritorijalnim sukobima između skupljača lovaca u etnografskoj literaturi vrlo rijetki. Granice područja plemena !Kung vrlo su nejasne i neodređene, dodaje Lee; područja naroda Pandaram međusobno se preklapaju, a pojedinci odlaze kamo god žele, čitamo u Morisovu izvješću; Hazde pak, napominje Woodburn, slobodno prelaze iz jednog područja u drugo; granice i narušavanje posjeda nemaju kod Mbutija gotovo nikakvo značenje, ističe Turnbull; a australski Aboridžini odbacuju teritorijalna ili društvena razgraničenja. Stewardovim riječima, etika darežljivosti i gostoljubivosti dolazi na mjesto isključivosti.

Narodi skupljača lovaca nemaju, prema procjeni Kitwooda, razvijen pojam privatnog vlasništva. Kao što je ranije naznačeno, prastanovnici ne poznaju civilizacijsku opsjednutost izvanjskim; u tom smislu, Sansom Aboridžine određuje kao narod bez vlasništva.

Moje i tvoje, te klice svih zlodjela, među njima ne postoje, zapisao je Pietro o sjeverno-američkim urođenicima na koje je naišao tijekom drugog Kolumbova putovanja. Prema riječima van der Posta, Bušmani nemaju pojam vlasništva, a Lee primjećuje da spomenuto pleme ne pravi oštru razliku između prirodnih resursa i društvenog bogatstva. Između prirode i kulture postoji, stoga, čvrsta razdjelnica, a necivilizirani su odabrali prirodu.

Postoje mnogi skupljači lovci koji bi sve ono čime se služe mogli ponijeti u jednoj ruci i koji umiru ne posjedujući ništa više od onoga što su imali u trenutku rođenja. Ljudi su nekoć sve dijelili; s pojavom zemljoradnje, vlasništvo postaje najvažnije, a vrsta vlasništvo pretpostavlja svijetu. Riječ je o deformaciji koju ni mašta ne može ispraviti. Sahlins o tome rječito piše: Najprimitivniji narodi svijeta malo toga posjeduju, ali nisu siromašni. Siromaštvo nije samo maleni broj dobara ili tek odnos između sredstava i ciljeva; ono je, iznad svega, odnos među ljudima. Siromaštvo je društveni status. Kao takvo, ono je izum civilizacije.

Zajednička sklonost skupljača lovaca odbacivanju zemljoradnje, sve dok im ona ne bude nametnuta, upućuje na oštru razdjelnicu između prirode i kulture; ta razdjelnica je očita kod plemena Mbuti koje smatra da svaki član plemena koji postane seljak više nije Mbuti. Oni su potpuno svjesni da su prastanovnička skupina i zemljoradničko selo dva suprotstavljena društva sa suprotstavljenim vrijednostima.

Ponekad se, međutim, zaboravlja na ključan čimbenik pripitomljavanja.

Povijesni prastanovnički narodi zapadne obale Sjeverne Amerike dugo su smatrani neobičnim predstavnicima prastanovnika, zapisao je Cohen; prema Kellyjevim riječima, plemena sjeverozapadne obale krše sva stereotipna ponašanja skupljača lovaca, budući da ti prastanovnici, čiji je glavni izvor hrane ribarenje, pokazuju bitne značajke otuđenosti jer imaju poglavice, hijerarhije, ratove i ropstvo. Ali, gotovo sva istraživanja previđaju uzgoj duhana i korištenje pripitomljenih pasa. Čak i ta slavna anomalija ima, dakle, obilježje pripitomljavanja. Njihove djelatnosti - poput obredā, proizvodnje i mnogih pratećih oblika dominacije - čine, stoga, izvorišta i sastavnice nestanka ranijeg sklada.

Thomas iznosi primjer sjeverno-američkih Šošona iz područja Velike doline i triju sastavnica njihova društva: Šošona s planine Kawich, Šošona s rijeke Rees i Pajuta iz Owensove doline. Tri skupine, ističe autor, pokazuju bitno različite stupnjeve razvoja zemljoradnje, a naglašenost teritorijalnosti, vlasništva i hijerarhije odgovara razini pripitomljavanja.

Opisati neotuđeni svijet čini se nemogućim, pa čak i nepoželjnim, ali osobno smatram da možemo i trebamo pokušati razotkriti današnju udaljenost od svijeta i razlog te udaljenosti. Krenuli smo zastrašujuće pogrešnim smjerom simboličke kulture i podjele rada, pošavši od mjesta očaranosti, razumijevanja i cjelovitosti prema odsutnosti koju nalazimo u srcu doktrine napretka. Isprazna i ispražnjujuća logika pripitomljavanja, te njezina težnja uspostavi vlasti nad svime što postoji, sada nam se pokazuje u razvalinama civilizacije koja razara sve oko sebe. Pretpostavka o podčinjenosti prirode omogućava prevlast kulturnih sustava koji će Zemlju uskoro učiniti nenastanjivom.

Postmodernizam nam govori da društvo bez odnosa moći može biti tek puka apstrakcija. To je laž, osim ako želimo prihvatiti smrt prirode i odreći se onoga što je nekoć bilo i što ponovno možemo pronaći. Turnbull je govorio o intimnom odnosu između naroda Mbuti i okolne šume; ti ljudi plešu gotovo kao da vode ljubav sa šumom, zapisao je. U srcima međusobno jednakih ljudi takvo društvo stoga nikako nije apstrakcija; ono je zbilja koja se bori za opstanak.

[Prijevod originalno objavljen u knjizi John Zerzan: Anarhoprimitivizam protiv civilizacije, Jesenski i Turk, Zagreb, 2004.]

preuzeto sa www.stocitas.org